35mm - 35mm je nevladina, neprofitna organizacija sa vizijom promovisanja univerzalnih demokratskih vrijednosti, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona kako bi pomogla približavanju Crne Gore Evropskoj uniji i drugim integracionim procesima. Od 2011. godine 35mm je dio Građanske alijanse.

Tag Archives

2 Članaka
Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

Vuk Adžić je trans muškarac koji je nedavno kršten u Sabornom hramu Hristovog vaskrenja u Podgorici. Interesovalo me zašto su mu crkva i vjera toliko bitni s obzirom da smo od predstavnika Mitropolije crnogorsko primorske poslednjih godina mogli čuti ne tako blage riječi za pripadnike LGBTIQ zajednice, te čak i govor mržnje. Odgovorio je da se u crkvi osjeća bezbjedno.

„Vjera me izvukla iz mnogih stvari. Vjera me izvukla iz stanja u kojem sam sebi želio da oduzmem život. Osjećam jaku vjeru u sebi i mogu za sebe reći da sam veliki vjernik“ – govori Vuk koji se u dokumentima još uvijek zove Milena s obzirom da nije prošao kroz čitav proces tranzicije koja podrazumijeva i sterilizaciju.

Kaže da bi o ovoj temi mogao da priča satima ali da je bitno da mu vjera daje snagu i održava ga u životu i tjera da ide naprijed. Ne prija mu kada predstavnici crkve govore loše riječi o zajednici kojoj Vuk pripada. Smatra da bi posebno oni trebalo da imaju razumijevanja za sve ljude koje ispovijedaju i vode – bez obzira na njihovu seksualnu ili rodnu orijentaciju.

Osim situacije u kojoj je rastrzan između vjerske i LGBTIQ zajednice, ono što mu teško pada jeste i saznanje da neće moći da ima svoje biološko dijete. Ne zbog obavezne sterilizacije u toku tranzicije, već ranijih zdravstvenih problema. Žao mu je što neće moći da podiže dijete od svoje krvi i mesa, poput njegovo oca. To ga neće obeshrabriti da jednoga dana, ukoliko se odluči da postane otac, usvoji dijete.

„Pružiću tom djetetu svu ljubav koju imam i koju ono zaslužuje. Baš kao što je i meni moj otac pružio sve na svijetu. Volio bih najviše u životu da postanem roditelj kakav je moj tata bio prema meni“ – otkriva Vuk temu o kojoj mnogi ne razmišljaju ili ne žele da govore jer im je bolna.

Njegova bolna tema je često prebacivanje trans zajednici zbog operacija koje su plaćene iz budžeta i prozivanje da bi za taj novac moglo da se liječi neko dijete.

„Ovo nije moj hir. Ja sam ovako rođen. I plaćam porez kao mnogi u Crnoj Gori. Za oboje kod nas postoje različiti fondovi. Ne volim da čujem takve prozivke, posebno iz ličnih razloga. Kada sam se ošišao, kosu sam donirao za djecu oboljelu od karcinoma“ – objašnjava ono što mu leži na srcu.

Nastavili smo razgovor pričom o njegovim roditeljima, prije svega njegovom ocu koji je za njega bio heroj. Kaže da je radio sve što i njegov otac, trudio se da bude njegova kopija.

„Sa njim sam naučio da živim i poštujem život. Sa tim čovjekom sam prošao i najgore i najbolje momente. Iako su moji roditelji uvijek bili zajedno i nikada se nisu posvađali pred nama, postojala je negdje jasna podjela čiji je koje dijete. Moj brat je bio privržen majci a ja sam bio tatina beba“ – govori o porodničnim odnosima koji su po njegovom sjećanju bili idilični sve dok je otac bio živ.

Kaže da je uvijek znao da ocu može sve da ispriča i da će uvijek naći rješenje. Ipak, nije mogao dugo da uživa u ulozi sina jer je njegov otac preminuo kada je Vuk imao 17 godina. Otkriva da je tek sada, nakon par godina, priznao sebi da njegovog oca više nema. Tome je doprinio i napad na Mateševu u kome je Vuk pretučen od strane trojice muškaraca na pragu porodične kuće.

„Ja sam na Mateševo pošao jer tamo mogu da oživim sjećanja na oca. Mjesece koje smo nas dvojica provodili tamo – gdje me je učio kako da živim, popravim kamion, ispečem hljeb i slično. Imao sam osjećaj da tamo mogu da ga vratim i oživim sjećanja na njega. Onda su se pojavila tri manijaka koja su mi srušila sliku i ubijedili me da vrijeme i oca ne mogu da vratim“ – pravi Vuk u razgovoru spojnice sa ocem i Mateševom u kom je pretučen.

Prisjećajući se kaže da možda nekada nije bio dobar sin svome ocu. Da mu nije pružio kao sin ono što je on dobio od njega. Zna da se njegov otac uvijek borio za svoju djecu, te da mu je srce puklo jer nije mogao da im pruži sve što je želio.

Godine koje su uslijedile bile su teške jer dugo nije mogao da se pomiri sa činjenicom da njegovog oslonca i najveće podrške u životu nema. Od oca je imao podršku i za proces tranzicije iako je mislio da će to teško primiti.

„Prvo sam otišao kod majke i rekao joj da osjećam da sam momak a ne djevojka. Ona je počela tada da me ubjeđuje da to nije istina i da sam jedina u Crnoj Gori koja se tako osjeća. Nakon toga sam otišao kod oca koji je u razgovoru morao da izvlači riječi iz mene. Kada sam mu konačno rekao da se osjećam kao muškarac i da želim da prilagodim svoj pol prihvatio je to. Ono što je vidio kao problem, i bio je u pravu, bilo je prihvatanje društva moje želje da budem ono što osjećam da jesam – muškarac“ – govori Vuk o svom autovanju roditeljima.

Nakon tog razgovora njihov odnos je nastavio da se razvija kao i do tada. Oni koji nisu razumjeli Vukovu potrebu za prilagođavanjem pola svom rodnom identitetu bili su majka i brat. Zbog nasilja koje je trpio potražio je smještaj u Skloništu NVO LGBT Forum Progresa koje finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, i u kojem je od decembra prošle godine.

Sada je aktivista za trans prava i pojavljuje se u medijima jer smatra da samo aktivnom i vidljivom borbom može ohrabriti zajednicu i osobe koje osjećaju da njihov fizički pol ne odgovora njihovom rodnom identitetu. Ne smatra da je njegovo pojavljivanje u medijima doprinijelo nasilju nad njim.

„Momci koji su me tukli znali su da sam rođen kao djevojčica. Ja sam na Mateševu, od kada znam za sebe, boravio makar tri mjeseca tokom ljeta. Taj dan sam nakratko svratio u jedna lokal i osjetio poglede koji nisu bili dobronamjerni, kao i komentare. Okrenuo sam se prema prisutnima i poželio da prokomentarišem. Sjetio sam se tate i odustao od toga. Kada sam se vratio kući zaspao sam“ – priča detalje iz dana kada je pretučen.

Ono što ga danas boli, nisu rane koje zarastaju, već saznanje da su se momci o svojim namjerama hvalili i sprdali pred prisutnima u kafani ali da niko od njih nije ni na koji način reagovao. Još uvijek ne može da vjeruje koliko su građani tolerantni na nasilje i koliko ne žele da spriječe napade nad LGBTIQ osobama.

Da savlada strah sa kojim živi nakon napada Vuk se svakodnevno bori. Nije velika podrška koju ima ali to ga ne obeshrabruje jer tu su aktivisti organizacija NVO LGBT Forum Progres i SOGI, čiji je Vuk član. Nije kako kaže samo član organizacija, osjeća se i članom oorodice kojoj pripada po svojoj rodnoj orijentaciji. Navodi da su mu velika podrška i psiholozi i psihijatri koje posjećuje.

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen u dnevnom listu Pobjeda.

Premijera filma Duga od tame

Premijera filma Duga od tame

NVO „35mm“ upućuje javni poziv za prezentaciju filma Duga od tame, koja će se održati u hotelu Aurel na Starom Aerodromu u Podgorici, u četvrtak 10.10.2019. godine sa početkom u 10h. Pomenuti film prvi je dokumentarno igrani film o napadima na LGBTIQ zajednicu u Crnoj Gori a nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava a sprovodi NVO „35mm“.

Film je baziran na istinitim životnim pričama obrađenim u publikaciji publikacije „Nasilje nad LGBTIQ osobama i rodno zasnovano nasilje u Crnoj Gori – primjeri iz prakse“ koji potpisuju: Bojana Jokić, Maja Raičević i John M. Barac. Dramatizacijom opisanih priča želimo da ukažemo javnosti na prepreke, probleme, kritične situacije, odnos institucija i ostalih prema LGBTIQ populaciji. Želja nam je bila da prikažemo nade i snove pomenute zajednice, te razne zamke u koje upadaju zbog različitosti.

Nakon javne prezentacije, sa panelistima i panelistkinjama ćemo razgovarati o napadima na LGBTIQ zajednicu, od slučajeva diskriminacije do govora mržnje. Svoje znanje i iskustvo sa prisutnima će podijeliti: Blanka Radošević Marović – generalna direktorica Direktorata za unapređenje i zaštitu ljudskih prava Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ana Kalezić – državna tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i Bojana Jokić – predsjednica NVO LGBT Forum Progres.

Preporuke i smjernice u cilju prevencije i procesuiranja napada na LGBTIQ zajednicu daće: Milena Krsmanović – savjetnica za zaštitu od diskriminacije Ombudsmana, Tamara Pavićević – načelnica Odsjeka za prevenciju i rad policije u zajednici i John Barac – predsjednik NVO LGBTIQ Socijalni centar.

Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju pomenutom događaju i daju svoj doprinos jer će nakon ove aktivnosti biti urađena Publikacija sa zaključcima i preporukama u cilju smanjenja diskriminacije i govora mržnje prema LGBTIQ osobama u Crnoj Gori.

Za više informacija kontaktirate Kristinu Ćetković – programsku direktoricu NVO „35mm“ putem mejla kristina35mm@gmail.com ili telefona +38267788118.

Očekujemo vas na premijeri!

Trejler za film možete pogledati na linku.