35mm - 35mm je nevladina, neprofitna organizacija sa vizijom promovisanja univerzalnih demokratskih vrijednosti, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona kako bi pomogla približavanju Crne Gore Evropskoj uniji i drugim integracionim procesima. Od 2011. godine 35mm je dio Građanske alijanse.

Tag Archives

5 Članaka
Demokratija se ogleda u spremnosti većine da manjinama obezbijedi uživanje prava

Demokratija se ogleda u spremnosti većine da manjinama obezbijedi uživanje prava

U okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji), koji se realizuje uz podršku Evropske komisije, NVO 35mm je tokom petka i subote organizovala prvi trening u Podgorici za predstavnike/ce manjina.

Pomenutu obuku iz oblasti etičkog novinarstva i ljudskih prava, te umjetnosti pričanja priča, vodili su: prof. dr Dubravka Valić Nedeljković, novinarke Kristina Ćetković i Milica Đokđurić, kao i prof. dr Nikola Vukčević.

„Demokratičnost društva se ne ogleda u tome koliko manjine uspiju da se izbore za svoja prava već u onome koliko je većina spremna da manjinama omogući uživanje njihovih prava“ – kazala je prof. dr Dubravka Valić Nedeljković.

Ona je učesnicima treninga govorila o osnovnim ljudskim pravima manjina. Dugogodišnje znanje i iskustvo iz novinarstva i nevladinog sektora sažela je kroz predavanja i prisutnima govorila o odnosima sa medijima u promovisanju vrijednosti i aktivnosti organizacija civilnog sektora.

„Priče služe da onoga koji ih sluša učini inteligentnijim, spremnijim, sposobnijim za rješavanje problema sa kojima se suočava. Svaka naša priča je priča o vrlinama ljudi ili pojedinaca koji su njihovi junaci. Govorimo o sukobljavanju  vrline protagoniste“ – rekao je prof. dr Nikola Vukčević tokom svog predavanja.

Objasnio je da radnja priče predstavlja lično putovanje junaka, preispitivanje, rast svijesti, kao i da junak obično raste i uči tokom priče to jeste putovanja. Vukčević je istakao da su najbolje priče one koje govore o velikom problemu u kojem su i antagonista i protagonista u pravu, ali gdje pobijedi nijansa u sukobu argumenata i mišljenja.

„Kad god tokom novinarskog rada prekršite etičke principe, budite sigurni da ste u isto vrijeme povrijedili na desetine, moguće i stotine osoba, neke obmanuli, a neke naveli na pogrešne odluke i reakcije. Tim prije je važnije da istraživački novinari, kao vrhunski pregaoci ove profesije, budu krajnje etični. Oni moraju da budu primjer koji potvrđuje da se može i mora bolje!“ – kazala je urednica medijskih programa u NVO 35mm i urednica emisije „Regionalni Robin Hud“ Milica Đokđurić.

Ona je tokom treninga govorila o praktičnim primjerima i problemima na koje je nailazila tokom dugogodišnje novinarske prakse i borbe za ljudska prava u sukobu sa institucijama.

Programska direktorica NVO 35mm i novinarka Kristina Ćetković, govorila je o stereotipizaciji, marginalizaciji i getoizaciji vulnerabilnih grupa u medijima, kroz primjere u crnogorskim medijima.

„Kodeks novinara/ki Crne Gore ne obavezuje branšu ali je svrsishodan i dovoljan svima koji žele da se profesionalno i časno bave svojim pozivom“ – navela je ona.

Pomenuti projekat omogućiće podsticanje inkluzivnih i istraživačkih medijskih sadržaja, naglašavajući perspektive manjina – LGBTIQ osoba, osoba s invaliditetom, Roma, žena, korisnika i bivših korisnika psihoaktivnih supstanci.

Realizacijom projekta se želi ojačati profesionalna medijska scena u Crnoj Gori kroz održivi doprinos participativnoj demokratiji i procesu evropskih integracija, jačanje inkluzivnog izvještavanja, nezavisnog i istraživačkog novinarstva o EU integracijama, uz isticanje perspektive manjina.

Projekat u partnerstvu sprovode: produkcijska kuća Galileo production, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), NVO 35mm, Romska organizacija “Koračajte sa nama – Phiren Amenca”, NVO LGBT Forum Progres, NVO 4Life i Fakultet političkih nauka UCG.

 

Aplauz za kolege novinare i koleginice novinarke

Aplauz za kolege novinare i koleginice novinarke

Dan slobode medija za crnogorske nosioce javne riječi neće biti drugačiji od onih prethodnih, osim što se većini bar na nekoliko dana tokom početka pandemije koronavirusa, učinilo da je COVID 19 uspio ono što gotovo nijednoj pojavi prije toga nije pošlo za rukom – da izbriše polarizaciju među konkurentskim kućama. To je potrajalo svega nekoliko dana, pa su se mnogi brzo i vratili “pravilima” kuća, autocenzurama, a sve češće pritiscima zvaničnika i vlasnika.

Otriježnjenje je podsjetilo i na to da novinari u najtežim momentima staju u prve borbene redove, ovoga puta odmah iza ljekara. Novinari/ke su tako, svakodnevno jurili/e po terenu informacije bez kojih bi država bila paralisana.

Zato aplauz za kolege i koleginice koji brzo prelazi u lupanje u šerpe jer su novinari i dalje obespravljeni, nezaštićeni i tako podložni pritiscima dok god su mediji ovisni o pomoći države. Mnogi od njih su honorarci/ke, a po platama – volonteri/ke.

Lupanje u šerpe bi tako trebalo da zamijeni koncert negodovanja i konstantno upiranje prstom u tužilaštvo i policiju jer još ne znamo ko je ubio Duška Jovanovića, pucao u Oliveru Lakic ili prebio Tufika Softića i Mladena Stojovića. I druge.

Zato smo danas na ljestvici Reportera bez granica na 105 mjestu od 180 zemalja- ubjedljivo potonji u regionu. A u zemlji “lidera” regiona.

Bili smo tako i lider u svjesnom i tužno nedemokratskom odavanju podataka o građanima zaraženim koronavirusom. Koji, podsjetićemo Vladu, uprkos virusu – zadržavaju i dalje svoja građanska prava. Čak i ono elementarno – da njihov medicinski karton – ostane privatna stvar.

Zato kolegama i koleginicama želimo da ovaj dan proslave u uvjerenju da održavaju demokratiju budnom, jer institucije dovoljno rade da je – uspavaju.

Do sljedeće godine i nekog boljeg mjesta na ljestvici sloboda.

Slobodni mediji su takođe preduslov i uslov slobodnog društva u kojem je traženje odgovora put ka nalaženju rješenja ili kompromisa, a NVO 35mm će uskoro kroz emisiju Regionalni Robin Hud upravo to i prikazati – da su transparentnost rada svih organa vlasti, pouzdanost informacija i medijski pritisak temelji na kojima bi trebalo da počiva novinarstvo.

Naš brend prije 15 godina stvoren u Crnoj Gori će se uskoro emitovati pred 15.000.000 ljudi u pet država regiona.

Milica Đokđurić
Urednica medijskih programa u NVO 35mm

Foto: rsf.org

Grupa i dalje ograničava i obeshrabruje pojedinca

Grupa i dalje ograničava i obeshrabruje pojedinca

Iskoristile smo sunčano vrijeme za razgovor na obali mora. Zbog tereta malog mjesta i činjenice da svako svakoga zna, te da informacija brže stigne nego što je izgovorena, bile smo tihe u komunikaciji. Ono što mi je naglasila nekoliko puta jeste da ima svoj život i da ga drži za sebe. Izabrala sam je kao sagovornicu jer sam svjesna da mnoge djevojke i žene u Crnoj Gori žive živote poput nje. Ovo je priča o jednoj Primorki a lako može biti i storija sa sjevera i centra.

Smatra da će tek kada bude napustila državu, a to će biti narednih sedmica, i prekine vezu sa porodicom u kojoj je odrastala, živjeti život kakav trenutno sanja. Uskoro ide u inostranstvo sa djevojkom koju je upoznala u Crnoj Gori ali koja je strankinja i koja ju je ohrabrila da zajedno grade život negdje dalje od okova patrijahata koji ih sputavaju ovdje.

Dok je odrastala, ali i danas, znala je da kod nas postoje mjesta okupljanja zajednice, kao i lokali koji su gej frendli. Međutim nikada nije odlazila tamo. Jednostavno to je ne privlači jer ima krug prijatelja koji znaju za nju i to joj je dovoljno.

Kaže da joj se osim takvih mjesta ne sviđa ni rad nekih iz zajednice jer svojim djelovanjem, smatra Primorka, iskorišćavaju članove i dodaju so na ranu onima koji još uvijek nisu autovani, to jeste nisu drugima rekli za svoju seksualnu ili rodnu orijentaciju. Njihovo djelovanje posmatra kao peckanje tradicije i sistema koji postoji vjekovima.

„Oduvijek sam znala da sam drugačija. Da jednostavno ne pripadam ovdje. Nisam razmišljala kao većina, nije me čak privlačilo ono što je privlačilo druge u mom okruženju. Prihvatila sam sebe sa nekih 18 godina i to nakon velike borbe. Nije lako prihvatiti seksualnu orijentaciju kada na televiziji govore da je to bolest, u crkvi da se radi o đavoljoj raboti i slično“ – nastavlja svoju životnu priču.

Ono što ju je zbunjivalo bila je mržnja, snažna homofobija koju je osjećala i vidjela na svakom koraku. Najteži korak bilo je prihvatanje sebe. Osim mržnje okoline prema zajednici kojoj pripada. morala je da se nosi i sa nasiljem u porodici. Kaže da joj je otac pokazao kako muškarci ne treba da se ophode prema ženama.

„Imam potrebu da zaštitim skoro svaku ženu na svijetu. Zato sam pažljiva prema ženama a posebno prema partnerkama kada sam u vezi. Uvijek sam svaku ženu u svom životu tretirala kao kraljicu. Tako je i sada“ – sa osmjehom priča Primorka.

Trenutno je u dugoj vezi sa djevojkom koja je strankinja ali živi u Crnoj Gori. Lijepo im je jer su zaljubljene, vole se i srećne su jer imaju jedna drugu. Dodaje da najviše voli kada je u vezi, da tada uživa u životu, posvećena je partnerki sa kojom je. Zejdno, uskoro odlaze odavde i nadaju se da će to biti odluka za cijeli život.

Dok razgovaramo ona radi retrospektivu svog života. Studiranje pamti kao lijep period svog života jer je na fakultetu upoznala sebi slične. Imali su svoju malu grupu u kojoj su dijelili mišljenja i bili podrška jedni drugima. Prisjeća se i svojih prvih autovanja, jer svaki put je morala nekoj novoj osobi da govori da je lezbejka. Neki su imali razumijevanja a neki su zauvijek prekinuli niti koje su ih povezivale sa njom.

„Moj strejt drug se na informaciju da volim žene nasmijao i rekao da mu je laknulo jer sada zajedno možemo da muvamo. On mi je dao hrabrost da nastavim da otvoreno govorim onima koji su mi bliski o mojoj seksualnoj orijentaciji“ – otkriva detalje svojih prvih koraka nakon suočavanja sa sobom.

Dodaje da je prvo testirala ljude sa pričom o LGBTIQ zajednici. Tek kada bi od njih čula „briga me šta rade samo da meni ne ispiraju glavu“ nastavila bi da im govori o svojoj seksualnoj orijentaciji. Ipak najveće razočaranje došlo je od njene najbolje drugarice.

primorka-2„Sjećam se da smo sjedjele za istim stolom kada sam joj rekla. Ustala je od stola i obećala da neće nikome reći ali da ne želi više da se družimo“ – prisjeća se gorkog iskustva sa do tada najboljom drugaricom i osobom koja joj je bila važna u životu.

Njena porodica ne zna za njenu seksualnu orijentaciju jer im nikada nije rekla. Nije željela, jer zna da nisu spremni da to prihvate. Još uvijek negativno komentarišu informacije iz medija koje se tiču zajednice kojoj pripada. Misli da bi njena majka prihvatila činjenicu da je ona lezbejka ali da bi bila razočarana zbog unuka.

„Ja sam svjesna da i dalje mogu imati dijete. Ne na način na koji to moja majka očekuje ali se mogu ostvariti u ulozi majke. I želim to. Ja sam idealistkinja koja vjeruje da i partnerka i ja zajedno možemo stvoriti dijete“ – govori Primorka o svojim dalekim planovima.

Priča o djeci joj skreće misli ka našim tradicionalnim većinskim porodicama u kojima odrasli ostaju da žive sa svojim roditeljima. Nekoliko generacija pod istim krovom. Razmišljajući o tome kaže da je država ta koja nas pravi nesretnima.

„Finansijska nestabilnost dovodi do toga da rijetko ko razmišlja da se osamostali. Ko danas može sa prosječnom platom da priušti sebi da iznajmi stan i živi normalnim životom?“ – postavlja pitanje na koje još uvijek nije uspjela da odgovori.

Zbog finansijske nesigurnosti i dalje bira da živi u porodici iako od ukućana i dalje čuje da članove zajednice kojoj i sama pripada treba „pobit, posjeć“.

Osim grupi sa fakulteta u kojoj se osjećala prihvaćeno i sigurno, duguje mnogo i internet prostoru gdje je pravila prve korake ka otkrivanju svoje seksualne orijentacije i prihvatanju sebe kao lezbejke. Razni LGBTIQ forumi su joj pomogli da se prvi put susretne sa, kako kaže „mojima“.

„Stidljivo sam ispitivala ljude o njihovoj seskualnoj orijentaciji. Bila sam radoznala da saznam mnoge stvari koje su me interesovala, koje nisam znala. Taj kanal me ohrabrio i dao mi snagu. Tu sam dobijala nadu da je moguće da se autujem. Da će sve biti dobro!“ – objašnjaba Primorka.

Međutim za one koji se još nisu odlučili za korak autovanja i otvorenog razgovora oči u oči sa drugima o seksualnoj orijentaciji, ima savjet da to učine oprezno. Preporučuje testiranje okoline sa pitanjima o LGBTIQ zajednici, mogućim situacijama i slično.

„Smatram da sam javno autovana da bih bila na stubu srama. To ne želim. Mislim da je potrebno da prođe makar nekoliko generacija da bi došli do prihvatanja našeg načina života i otvorenosti za nas. Raduje me to što mogu da vidim da srednjoškolce nije mnogo briga o tome da li je neko strejt ili nije“ – dijeli neka od svojih zapažanja.

Ipak dodaje da iako su srednjoškolci otvoreni da i tu postoji barijera. Naime, kako kaže ukoliko neko kaže pojedinačno da je OK sa tim da je neko pripadnik LGBTIQ populacije da će biti osuđen i etiketiran od strane ostatka grupe.

„Generacije koje stasavaju su laganije i otvorenije za razgovor o LGBTIQ pravima ali samo individualno. Grupe su te koje i dalje ne dozvoljavaju odstupanje“ – završava razgovor svojim ni optimističnim ni pesimističnim razmišljanjem.

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen na Portalu Analitika 13.11.2019.

Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

Vuk Adžić je trans muškarac koji je nedavno kršten u Sabornom hramu Hristovog vaskrenja u Podgorici. Interesovalo me zašto su mu crkva i vjera toliko bitni s obzirom da smo od predstavnika Mitropolije crnogorsko primorske poslednjih godina mogli čuti ne tako blage riječi za pripadnike LGBTIQ zajednice, te čak i govor mržnje. Odgovorio je da se u crkvi osjeća bezbjedno.

„Vjera me izvukla iz mnogih stvari. Vjera me izvukla iz stanja u kojem sam sebi želio da oduzmem život. Osjećam jaku vjeru u sebi i mogu za sebe reći da sam veliki vjernik“ – govori Vuk koji se u dokumentima još uvijek zove Milena s obzirom da nije prošao kroz čitav proces tranzicije koja podrazumijeva i sterilizaciju.

Kaže da bi o ovoj temi mogao da priča satima ali da je bitno da mu vjera daje snagu i održava ga u životu i tjera da ide naprijed. Ne prija mu kada predstavnici crkve govore loše riječi o zajednici kojoj Vuk pripada. Smatra da bi posebno oni trebalo da imaju razumijevanja za sve ljude koje ispovijedaju i vode – bez obzira na njihovu seksualnu ili rodnu orijentaciju.

Osim situacije u kojoj je rastrzan između vjerske i LGBTIQ zajednice, ono što mu teško pada jeste i saznanje da neće moći da ima svoje biološko dijete. Ne zbog obavezne sterilizacije u toku tranzicije, već ranijih zdravstvenih problema. Žao mu je što neće moći da podiže dijete od svoje krvi i mesa, poput njegovo oca. To ga neće obeshrabriti da jednoga dana, ukoliko se odluči da postane otac, usvoji dijete.

„Pružiću tom djetetu svu ljubav koju imam i koju ono zaslužuje. Baš kao što je i meni moj otac pružio sve na svijetu. Volio bih najviše u životu da postanem roditelj kakav je moj tata bio prema meni“ – otkriva Vuk temu o kojoj mnogi ne razmišljaju ili ne žele da govore jer im je bolna.

Njegova bolna tema je često prebacivanje trans zajednici zbog operacija koje su plaćene iz budžeta i prozivanje da bi za taj novac moglo da se liječi neko dijete.

„Ovo nije moj hir. Ja sam ovako rođen. I plaćam porez kao mnogi u Crnoj Gori. Za oboje kod nas postoje različiti fondovi. Ne volim da čujem takve prozivke, posebno iz ličnih razloga. Kada sam se ošišao, kosu sam donirao za djecu oboljelu od karcinoma“ – objašnjava ono što mu leži na srcu.

Nastavili smo razgovor pričom o njegovim roditeljima, prije svega njegovom ocu koji je za njega bio heroj. Kaže da je radio sve što i njegov otac, trudio se da bude njegova kopija.

„Sa njim sam naučio da živim i poštujem život. Sa tim čovjekom sam prošao i najgore i najbolje momente. Iako su moji roditelji uvijek bili zajedno i nikada se nisu posvađali pred nama, postojala je negdje jasna podjela čiji je koje dijete. Moj brat je bio privržen majci a ja sam bio tatina beba“ – govori o porodničnim odnosima koji su po njegovom sjećanju bili idilični sve dok je otac bio živ.

Kaže da je uvijek znao da ocu može sve da ispriča i da će uvijek naći rješenje. Ipak, nije mogao dugo da uživa u ulozi sina jer je njegov otac preminuo kada je Vuk imao 17 godina. Otkriva da je tek sada, nakon par godina, priznao sebi da njegovog oca više nema. Tome je doprinio i napad na Mateševu u kome je Vuk pretučen od strane trojice muškaraca na pragu porodične kuće.

„Ja sam na Mateševo pošao jer tamo mogu da oživim sjećanja na oca. Mjesece koje smo nas dvojica provodili tamo – gdje me je učio kako da živim, popravim kamion, ispečem hljeb i slično. Imao sam osjećaj da tamo mogu da ga vratim i oživim sjećanja na njega. Onda su se pojavila tri manijaka koja su mi srušila sliku i ubijedili me da vrijeme i oca ne mogu da vratim“ – pravi Vuk u razgovoru spojnice sa ocem i Mateševom u kom je pretučen.

Prisjećajući se kaže da možda nekada nije bio dobar sin svome ocu. Da mu nije pružio kao sin ono što je on dobio od njega. Zna da se njegov otac uvijek borio za svoju djecu, te da mu je srce puklo jer nije mogao da im pruži sve što je želio.

Godine koje su uslijedile bile su teške jer dugo nije mogao da se pomiri sa činjenicom da njegovog oslonca i najveće podrške u životu nema. Od oca je imao podršku i za proces tranzicije iako je mislio da će to teško primiti.

„Prvo sam otišao kod majke i rekao joj da osjećam da sam momak a ne djevojka. Ona je počela tada da me ubjeđuje da to nije istina i da sam jedina u Crnoj Gori koja se tako osjeća. Nakon toga sam otišao kod oca koji je u razgovoru morao da izvlači riječi iz mene. Kada sam mu konačno rekao da se osjećam kao muškarac i da želim da prilagodim svoj pol prihvatio je to. Ono što je vidio kao problem, i bio je u pravu, bilo je prihvatanje društva moje želje da budem ono što osjećam da jesam – muškarac“ – govori Vuk o svom autovanju roditeljima.

Nakon tog razgovora njihov odnos je nastavio da se razvija kao i do tada. Oni koji nisu razumjeli Vukovu potrebu za prilagođavanjem pola svom rodnom identitetu bili su majka i brat. Zbog nasilja koje je trpio potražio je smještaj u Skloništu NVO LGBT Forum Progresa koje finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, i u kojem je od decembra prošle godine.

Sada je aktivista za trans prava i pojavljuje se u medijima jer smatra da samo aktivnom i vidljivom borbom može ohrabriti zajednicu i osobe koje osjećaju da njihov fizički pol ne odgovora njihovom rodnom identitetu. Ne smatra da je njegovo pojavljivanje u medijima doprinijelo nasilju nad njim.

„Momci koji su me tukli znali su da sam rođen kao djevojčica. Ja sam na Mateševu, od kada znam za sebe, boravio makar tri mjeseca tokom ljeta. Taj dan sam nakratko svratio u jedna lokal i osjetio poglede koji nisu bili dobronamjerni, kao i komentare. Okrenuo sam se prema prisutnima i poželio da prokomentarišem. Sjetio sam se tate i odustao od toga. Kada sam se vratio kući zaspao sam“ – priča detalje iz dana kada je pretučen.

Ono što ga danas boli, nisu rane koje zarastaju, već saznanje da su se momci o svojim namjerama hvalili i sprdali pred prisutnima u kafani ali da niko od njih nije ni na koji način reagovao. Još uvijek ne može da vjeruje koliko su građani tolerantni na nasilje i koliko ne žele da spriječe napade nad LGBTIQ osobama.

Da savlada strah sa kojim živi nakon napada Vuk se svakodnevno bori. Nije velika podrška koju ima ali to ga ne obeshrabruje jer tu su aktivisti organizacija NVO LGBT Forum Progres i SOGI, čiji je Vuk član. Nije kako kaže samo član organizacija, osjeća se i članom oorodice kojoj pripada po svojoj rodnoj orijentaciji. Navodi da su mu velika podrška i psiholozi i psihijatri koje posjećuje.

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen u dnevnom listu Pobjeda.

Ekipa uvijek spremna za dijalog – u posjeti SOGI centru

Ekipa uvijek spremna za dijalog – u posjeti SOGI centru

Koordinatorka SOGI centra u Podgorici, koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Milica Špajak, govorila je o važnosti bezbjednog mjesta za LGBTIQ osobe u kojem se osjećaju sigurno i prihvaćeno i koji se nalazi na novoj lokaciji.

Kordinatorka ste SOGI centra u Podgorici koji se nalazi na novoj lokaciji. Da li ste u dosadašnjem radu imali neprijatnosti u novom naselju?

Od zvaničnog otvaranja SOGI centra u martu, nijesmo imali napada na sami prostor niti na članove/ice zajednice koja svakodnevno posjećuje naše prostorije i aktivno učestvuje u sadržaju i programu. Možemo reći da smo i više nego zadovoljni kako je prva polovina godine protekla kada je bezbjednost i sigurnost u pitanju, a nadamo se da ni u budućnosti nećemo imati probleme ove vrste.

S obzirom da ste smješteni u maloj zajednici u Podgorici kako je okruženje prihvatilo otvaranje i rad SOGI-ja?

Imajući u vidu da je Centar lociran u samom srcu Stare Varoši u Podgorici, očekivali smo neprijatnosti od strane okruženja. U početku, odnosno prvim nedeljama rada nailazili smo na nerazumijevanje najbližih komšija kojima se ideja centra za LGBTIQ zajednicu na ovoj lokaciji i nije baš dopadala. Međutim, zdravom i konstruktivnom komunikacijom, trenutno se svi, kako aktivisti, tako i zajednica, osjećaju bezbjedno, prihvaćeno i dobrodošlo na ovoj adresi.

sogi2

Prethodni centar je više puta bio kamenovan i pod stalnom policijskom zaštitom. To danas nije slučaj. Šta vidite kao razlog promjene?

Prije svega, prethodni SOGI centar funkcionisao je u periodu od 2013. do 2016. go dine, kao prvo LGBTIQ orijentisano mjesto u Crnoj Gori. Možemo reći da se naporima, prije svega civilnog sektora, situacija kroz ovih par godina dosta poboljšala za samu LGBTIQ zajednicu, pa je trenutno stanje društvene svijesti na mnogo boljem nivou, a sam stepen homofobije, iako još uvijek nedovoljno, umanjen u odnosu na godine iza nas.

Ipak, odlična saradnja sa Upravom policije omogućava nam da na većim tematskim okupljanjima zajednice imamo policijsku zaštitu i dodatno se osjećamo bezbjedno.

Da li postoje procedure kada su u pitanju napadi na LGBTIQ osobe u Centru?

Što se tiče samog Centra, rad i funkcionisanje istog definisan je Kućnim redom, koji je javno dostupan svima koji su korisnici, a kojim se eksplicitno zabranjuje svaki oblik nasilja, diskriminacije, govora mržnje, netolerancije ili netrpeljivosti unutar prostorija Centra – bilo to usmjereno između unutar zajednice ili drugih pojedinaca.

Koordinatorka zadržava pravo zabrane boravka i/ili dolaska svim licima za koja procijeni da su prekršili Kućni red i/ili da nanose štetu kako drugim članovima, tako i ugledu samog Centra.

Članovima zajednice, uvijek je na raspolaganju koordinatorka Centra – dok borave u istom, a onima koji dolaze po pomoć maksimalno se izlazi u susret kako razgovorom, tako i daljim postupkom djelovanja ukoliko je to potrebno. Osim koordinatorke, većinu vremena su dostupni i volonteri i volonterke koji aktivno učestvuju u funkcionisanju Centra, bez kojih mjesto ne bi imalo značaj koji trenutno ima.

Kako ocjenjujete posjećenost aktivnosti i programa? Postoje li prepreke u zajednici?

Često nam dolaze članovi/ce koji još uvijek nisu autovani i prepoznati od strane drugih. Jednostavno ne žele da budu dio zajednice ali im je potreban prostor u kome će se osjećati sigurno. Zato se na listama i potpisuju inicijalima. Ovo je posebno vidljivo kod djevojaka i žena ali i razumljivo. Žene nemaju „vjetar u leđa“ kao ni prepoznatljive žene koje vode pokret. S toga treba raditi na vidljivosti. Mi često organizujemo okupljanja ili tematske radionice koje posjećuju uglavnom mladi od 16 do 25 godina.

S obzirom da dolazite sa Sjevera Crne Gore i da LGBTIQ prostori postoje jedino u Podgorici kakav je Vaš stav o tome? Koliko ovakvi prostori nedostaju širom Crne Gore?

Iako smo dosta napredovali od 2010. godine kada je LGBTIQ pokret i započeo u Crnoj Gori i stopa prihvatanja LGBTIQ osoba donekle porasla, realno stanje stvari je daleko od prihvatajućeg i sigurnog za samu zajednicu. Posebno ako govorimo o sjevernoj regiji, gdje je ova tema i dalje nedovoljno zastupljena, a stanovnici sjevernih opština posjeduju malo znanja o LGBTIQ osobama, van onoga što biva medijski prezentovano.

sogi4

Kako i sama dolazim sa Sjevera, voljela bih jednoga dana vidjeti LGBTIQ friendly prostor i u svom gradu, međutim, smatram da je još uvijek rano govoriti o tome.

Po mom mišljenju, kako bi prostor za zajednicu uspješno funkcionisao na Sjeveru države ili u bilo kojem gradu van Podgorice, neophodno je što bolje upoznati lokalno stanovništvo sa LGBTIQ tematikom – kroz treninge, obuke, kampanje, itd. Ujedno ohrabriti članove zajednice iz manjih opština da slobodno žive svoje živote bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Kada postignemo imalo razumijevanja i/ili prihvatanja za LGBTIQ zajednicu na Sjeveru – biće vrijeme i za postojanje ove vrste prostora van Glavnog grada.

Zašto LGBTIQ zajednica treba da posjećuje SOGI?

SOGI centar jeste mjesto gdje LGBTIQ zajednica može doći, okupiti se, zabaviti i osjećati se bezbjedno, dalje od neprihvatanja i stigme koja je i dalje dio našeg društva.

Svim korisnicima/cama dostupan je širok spektar mogućnosti i bogat sadržaj kojim se zadovoljavaju potrebe same zajednice u Crnoj Gori. Od psihosocijalne podrške, do raznih radionica, edukacija, obuka, predavanja i druženja. Svi članovi zajednice mogu pronaći nešto što je u sklopu njihovog interesovanja ili prosto posjetiti Centar i dobiti besplatno osvježenje i čaj/kafu uz mogućnost upoznavanja prisutnih.

Iskustvo je pokazalo da ovaj prostor doprinosi razvoju nivoa samopouzdanja kod mladih LGBTIQ osoba, a značajno poboljšava psihološko, emocionalno i sveukupno zdravlje.

U SOGI-ju vas čeka vesela i nasmijana ekipa, uvijek spremna za druženje i dijalog.

Dobrodošli/e! 🙂

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Standard.