35mm - 35mm je nevladina, neprofitna organizacija sa vizijom promovisanja univerzalnih demokratskih vrijednosti, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona kako bi pomogla približavanju Crne Gore Evropskoj uniji i drugim integracionim procesima. Od 2011. godine 35mm je dio Građanske alijanse.

Tag Archives

4 Članaka
Premijera filma Duga od tame

Premijera filma Duga od tame

NVO „35mm“ upućuje javni poziv za prezentaciju filma Duga od tame, koja će se održati u hotelu Aurel na Starom Aerodromu u Podgorici, u četvrtak 10.10.2019. godine sa početkom u 10h. Pomenuti film prvi je dokumentarno igrani film o napadima na LGBTIQ zajednicu u Crnoj Gori a nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava a sprovodi NVO „35mm“.

Film je baziran na istinitim životnim pričama obrađenim u publikaciji publikacije „Nasilje nad LGBTIQ osobama i rodno zasnovano nasilje u Crnoj Gori – primjeri iz prakse“ koji potpisuju: Bojana Jokić, Maja Raičević i John M. Barac. Dramatizacijom opisanih priča želimo da ukažemo javnosti na prepreke, probleme, kritične situacije, odnos institucija i ostalih prema LGBTIQ populaciji. Želja nam je bila da prikažemo nade i snove pomenute zajednice, te razne zamke u koje upadaju zbog različitosti.

Nakon javne prezentacije, sa panelistima i panelistkinjama ćemo razgovarati o napadima na LGBTIQ zajednicu, od slučajeva diskriminacije do govora mržnje. Svoje znanje i iskustvo sa prisutnima će podijeliti: Blanka Radošević Marović – generalna direktorica Direktorata za unapređenje i zaštitu ljudskih prava Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ana Kalezić – državna tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i Bojana Jokić – predsjednica NVO LGBT Forum Progres.

Preporuke i smjernice u cilju prevencije i procesuiranja napada na LGBTIQ zajednicu daće: Milena Krsmanović – savjetnica za zaštitu od diskriminacije Ombudsmana, Tamara Pavićević – načelnica Odsjeka za prevenciju i rad policije u zajednici i John Barac – predsjednik NVO LGBTIQ Socijalni centar.

Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju pomenutom događaju i daju svoj doprinos jer će nakon ove aktivnosti biti urađena Publikacija sa zaključcima i preporukama u cilju smanjenja diskriminacije i govora mržnje prema LGBTIQ osobama u Crnoj Gori.

Za više informacija kontaktirate Kristinu Ćetković – programsku direktoricu NVO „35mm“ putem mejla kristina35mm@gmail.com ili telefona +38267788118.

Očekujemo vas na premijeri!

Trejler za film možete pogledati na linku.

 

Važan je stav

Važan je stav

Kako živjeti sa bremenom društveno rodnih uloga

Pažljivo smo izabrali mjesto gdje ćemo razgovarati o njihovim životima i periodima tranzicije. Zbog lošeg iskustva koje su imali nerado govore o prilagođavanju pola kroz koje prolaze. Pavle i Petar nisu dio medicinske i druge statistike, već osobe koje su zbog rodnog nesklada morale da podnesu breme koje društvo stavlja svima onima koji su različiti i drugačiji.

Najbolji drugovi različito vide F64 i život sa šifrom za transseksualnost. Pavle je od ranog djetinjstva sebe smatrao muškarcem i tako se i ponašao. Prilagođavanje pola je došlo kao logičan izbor u životu koji je već živio.

„Sve je do stava. Ja sam znao oduvijek da sam dječak i tražio sam od svih u okruženju da mi se tako i obraćaju. Kada bi neko želio da me povrijedi obraćao mi se kao djevojčici ali ja na to nisam obraćao pažnju. Od kada znam za sebe sam muškarac. Živio sam život kao muškarac i prije tranzicije. Za sebe nikada ne kažem da sam trans muškarac“ – izričit je Pavle.

Jedan je od prvih pacijenata koji se odlučio da gornju operaciju tj. rekonstrukciju dojki izvrši u Crnoj Gori. Kaže da je zahvalan doktoru koji je shvatio njegovu životnu situaciju i pomogao mu da se što prije vrati svakodnevnom životu. Od onih koji su mu pomogli u procesu tranzicije izdvaja i Jelenu Čolaković i Anu Dedivanović iz NVO Juventas. Napominje da ne pripada zajednici i da ne žele da ga povezuju sa njom.

„Često sam u gradu čuo priče o meni i mom životu. Ovo je mala sredina i stvari ne ostaju povjerljive a ja ne želim da budem dio statistike. Želim da živim život i moje je pravo da govorim ili ćutim o svojoj prošlosti“ – priča Pavle pomalo ogorčeno.

Zbog iskustva svog prijatelja, sada Petar koji ulazi u tranziciju, ne želi pomoć organizacija koje se bave LGBTIQ+ pravima, već mu je dovoljna podrška nekoliko trans osoba koje ima u svom okruženju. Nada se da će posle prvobitnog šoka i njegova porodica naći razumijevanja da svoj pol prilagodi rodu u kome se osjeća dobro.

„Prvo sam rekao tetki da želim da prilagodim pol. Bila mi je u početku podrška. Kasnije kada sam to saopštio roditeljima doživio sam šok i osjetio da gubim podršku jer je ona sada na njihovoj strani. Čini mi se da je majka najteže primila vijest o mojoj odluci“ – počinje svoju priču Petar.

Dodaje da mu je porodica mnogo bitna i da se nada da će poslije svega ipak biti uz njega. Radi porodičnih odnosa pristao je na ispunjenje želja prije konačne odluke o prilagođavanju pola. Familija mu je najvažnija u životu i ne želi da ulazi u sukobe iako je svjestan da su njihovi zahtjevi nerealni i da neće promijeniti njegovu odluku. Ipak, zbog ljubavi koju osjeća prema svojima pristao je da zajedno sa ocem pođe kod psihijatra, da sačeka sa hormonskom terapijom i operativnim zahvatima, te posjeti i razgovara sa osobom za koju njegovi tvrde da se kaje zbog prilagođavanja pola.

„Zajedno smo otišli kod psihijatrice koju su preporučili prijatelji mojih roditelja. Kada je saopštila da je rodna disforija u pitanju, otac je počeo da plače. Objasnila mu je da ne treba da plače nego da bude uz mene, dozvoli mi i pomogne da budem srećan. Čini mi se da je razgovor zaista uticao na njega i da je omekšao. S druge strane majka je sve izričitija u stavu da treba da se liječim“ – objašnjava Petar porodičnu situaciju od kada se autovao kao trans muškarac.

Svakodnevno prolazi kroz emotivnu buru s obzirom da njegovi roditelji ne mogu da se pomire sa činjenicom da on želi da prilagodi svoj pol. I dalje ga oslovljavaju ženskim imenom i obraćaju mu se u ženskom rodu iako on sam koristi muški rod. Najteže mu padaju majčine suze ali istrajan je u svojoj odluci.

„Naveče se majka uvuče u moju sobu i dok misli da spavam poljubi me u glavu. Osjetim njene suze na licu. Žao mi je što prolazi kroz sve ovo i zbog toga pristajem na njihove zahtjeve. Nadam se da će vidjeti koliko i ja patim zbog njihovog nerazumijevanja i da će na kraju prihvatiti. Ne želim ni da pomislim da živim odvojen od svoje porodice ali ni kao žena“ – nastavlja razgovor.

Njegov prijatelj Pavle nije imao podršku porodice te je morao snagu da nađe u sebi ali i prijateljima kojima je bio okružen. Zato je sada veliki oslonac Petru. Zajedno prave planove za budućnost i tranziciju koja predstoji Petru.

Prisjećajući se perioda tranzicije Pavle kroz šalu kaže da mu je najlakše bilo nabaviti pristanak i mišljenje staratelja o postojanju rodne disforije jer se „oduvijek ponašao kao muškarac“. Ipak, nije sve išlo bez problema. Transfobiju, to jeste predrasude i diskriminaciju prema onima koji prekoračuju ili narušavaju rodne uloge, osjetio je u životu više puta. Često je bio prinuđen da radi na crno. Morao je da bira slabije plaćene poslove i zaposlenje bez osiguranja zbog lošeg iskustva koje je svaki put doživljavao kada je morao da priloži identifikaciju u kojoj je još uvijek stajalo žensko ime i rod.

„Kada bi mi tražili radnu knjižicu odugovlačio bih i nalazio razne izgovore. Mijenjao sam poslove jer nisam želio da proživljavam iznova neprijatne situacije. Neki poslodavci su iskorišćavali moju poziciju pa se dešavalo da ne budem isplaćen“ – objašnjava Pavle nedaće sa kojima se suočavao.

Nikada nije, kako kaže, dozvoljavao na sebe i rijetko je bio ugrožen zbog toga što je muškarac sa ličnom kartom žene. Međutim, našao se u bio u situaciji zbog koje je podnio prijavu policiji.

„Grupa momaka u dijelu grada u kome sam radio je saznala da sam se rodio kao djevojčica. Jednu veče su me sačekali nakon posla i dobacivali mi i vrijeđali me. Željeli su da znaju šta sam. Otišao sam u policiju i prijavio ih“ – sjeća se nerado incidenta.

Kao i mnogi i on je prijavu kasnije povukao. Kaže da je dugo razmišljao i odlučio da zaboravi na taj događaj i tu grupu momaka. Izabrao je da ne produbljuje sukob već da nastavi sa svojim životom. Ali dodaje da je to njegov životni stav i da je naučio da se nosi sa problemima na svoj način.

Ono što mu i dalje teško pada jeste hormonska terapija koju će morati da prima do kraja života. Jedna od nuspojava uzimanja testosterona jeste agresivnost. Tada kaže ne prepoznaje samog sebe i najviše mu prija da se skloni od drugih. Naučio je da se nosi s tim i upozori osobe oko sebe na svoje ponašanje i zamoli ih da mu daju prostora i vremena. Na uklanjanje jajnika i ostale hirurške intervencije još uvijek nije spreman jer razmišlja o budućnosti i riziku od gubitka koštane mase.

Petru tek predstoji tranzicija. Prisjeća se odrastanja i otkrivanja seksualnog i rodnog identiteta. Naviru mu sjećanja i reakcije poroedice na njegov odabir garderobe, stila oblačenja, frizure, simpatija…

„Odlučio sam da dugu kosu otkinem i ošišam se na kratko. I tada je majka doživjela šok. U jednom periodu su rekli da im ne smeta ako sam lezbejka. Ali ja nikada sebe nisam vidio kao lezbejku. Nikada nisam mogao za sebe da kažem da sam to. Ja sam muškarac i želim da izlazim sa ženama“ – nastavlja priču Petar dok ga njegova djevojka grli.

Kažu da kriju da su u vezi s obzirom da njegovi smatraju da je ona takođe „kriva“ za njegovu odluku i želju da prilagodi pol. Dodaje da je svjestan da i njoj predstoji razgovor sa roditeljima da je u vezi sa trans muškarcem. Kažu da su srećni što imaju razumijevanja jedno za drugo kada je njihova okolina nespremna da ih razumije.

„Radim zajedno sa ocem. Uvijek kada je on tu njegove kolege govore kako sam dobar čovjek i kako može biti ponosan na mene. Ali on to ne čuje. Njega interesuje šta će drugi reći kada prilagodim pol“ – završava Petar priču.

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Dio teksta je objavljen u dnevnim novinama DAN i online izdanju.

Često se prilagođavamo i podređujemo sreću drugima

Često se prilagođavamo i podređujemo sreću drugima

Poznajemo se više od decenije, ne iz LGBTIQ zajednice već iz priče koja nas je spojila zbog naših obrazovanja. Njen život znala sam iz čaršijske priče koju je izgleda svako imao pravo da priča i još dodaje detalje po svom nahođenju. Nisam se usuđivala da je pitam šta je istina jer to nije moje pravo. Nisam imala prava da zalazim u njenu privatnost. Jednom prilikom mi je sama ispričala…

Usudila sam se da je nakon toliko godina pitam da li bi svoju priču podijelila sa drugima. Vjerujem da njenu priču svakodnevno proživljavaju mnoge žene koje i dalje trpe i žive u strahu. ONA je izabrala da živi svoj život i zbog toga smatram da treba da se čuje šta ima da kaže.

Nebitno je kako se ONA zove, ono što je važno jeste da se identifikuje kao biseksualna žena. Uspješna je u svom poslu, voli da putuje, obrazovana je, kulturna… Da, „i nikada joj se ne bi reklo da je…“.

Njeno „otkrivanje“ sopstvene seksualne orijentacije je počelo negiranjem osjećanja i željom da usreći druge i bude dobra partnerka, ćerka, djevojka.

„U trenutku spoznaje da me je privukla osoba istog pola ne mogu reći da sam osjetila strah. Ono što sam osjećala više je bila znatiželja. Vjerovala sam da je riječ o momentu, o nečemu što želim da „iskusim“ i, nakon toga, nastavim dalje sa životom i planovima za budućnost. Međutim, kako je vrijeme prolazilo sve više mi je bilo jasno da nije riječ o prolaznom stanju i želji, već o nečemu što je dio mene i što će unijeti haos u sređen i stabilan život. To je period u kojem se javio strah – ali ne strah od otkrivanja biseksualnosti, to mi je bilo jasno i sasvim prihvatljivo, već strah da neću imati snage da se izborim za sebe i da ću nastaviti da živim kao da se ništa nije promijenilo.“ – priča ONA.

Dok se borila sa očekivanjima okoline ali i svojim unutrašnjim svijetom, njen tadašnji partner je odlučio da bez njenog znanja i odobrenja otkrije drugima njenu seksualnu orijentaciju. Mislio je da ima pravo i da je NJENA privatnost ustvari njihova zajednička svojina Zanemario je njeno biće i njenu volju, zarad budućnosti i zajedničkog života o kojem su maštali i planirali… Ipak, danas razumije njegove postupke iako je prošla kroz haos koji nije željela.

„Osjećala sam se slabo, ogoljeno i posramljeno. U očima onih koji su me gledali kao osobu za primjer, vidjela sam veliko razočaranje i strah. Iz današnje perspektive, svjesna sam da je taj bolni momenat doprinio tome da danas budem to što jesam. Takođe, znam da je osoba koja je ugrozila moju privatnost to uradila u želji da mi na neki svoj način pomogne, ali to i dalje ne čini postupak ispravnim. Niko nema pravo da govori drugima ono što je naše da saopštimo, ako i kad želimo.“ – prisjeća se trenutka koji joj je odredio život.

Zbog intruzije tadašnjeg partnera bila je prinuđena da se autuje i drugima saopšti da je biseksualna žena, to jeste da je jednako mogu privući žene kao i muškarci. Kako kaže bila je prinuđena da objasni nešto u što ni sama nije bila sigurna.

„Osjećala sam veliki pritisak od strane porodice i stalnu kontrolu u pogledu mojih izlazaka, iako sam već dovoljno odrasla. Sve prijateljice su odjednom postale sumnjive, svako noćenje van kuće takođe i to je, naravno, sa sobom povlačilo mnogo pravdanja, objašnjena i nesuglasica.“ – objašnjava period koji je morala da preživi zbog nasilnog upada u njenu privatnost.

ONA ima ime ali nema potrebe da iznova prolazi kroz osuđivanje. ONA može živjeti u bilo kom gradu u Crnoj Gori, baviti se bilo kojim poslom, u biografiji može imati završen bilo koji fakultet… Njenu priču na žalost preživljavaju mnoge djevojke i žene. ONA je bila hrabra i odlučna. Sada živi srećnim život jer ne krije jedan dio svog bića.

„Mi često podređujemo svoju sreću drugima i prilagođavamo se onome što se od nas očekuje. Na tom putu, često, izgubimo sebe. Zaista je bitno, prije svega, imati hrabrosti sebi priznati neke stvari, a nakon toga za njih se izboriti. To je jedini put koji vodi do srećnijeg života. On ne mora biti savršen, ne mora imati podršku većine, najčešće nije ni lak, ali je naš.“ – nastavlja da govori o tome što joj je pomoglo da danas bude zadovoljna svojim životom.

Iako prinudno autovanje, poznato i kao „izlazak iz ormara“, za nju je bilo otrežnjujuće i dalo joj novi pravac u životu kojim je sada zadovoljna.

„Prije toga sam bila poprilično povučena, zamišljena i nemirna. Konstantno sam analizirala okruženje u potrazi za nekim kome bih se mogla povjeriti. Kako to obično i biva, sve ono što je sakriveno i zabranjeno dobija na snazi kada se o njemu ne govori. Vremenom nam se učini da je riječ o nerješivom problemu ili nekim osjećanjima koja nas prevazilaze. Meni je bilo lakše kada sam podijelila ono kroz što prolazim sa par prijateljica, a kasnije, kada je prošao turbulentan period prihvatanja od strane moje porodice, osjećala sam se oslobođeno i spokojno. I dan danas ima teških momenata, ali sam srećna što se čin autovanja desio, iako mimo moje želje u tom trenutku.“ – prisjeća se trenutaka nakon spoznaje i „priznanja“.

Za kraj razgovora ima i poruku za sve koji žive u strahu da će neko saznati za njihovu seksualnu orijentaciju.

„Na kraju, što god da se desi, sigurna sam da postoje ljudi koji će biti tu uz nas, bez obzira na to sa kim mi dijelimo zagrljaj, krevet i život. Oni koji ne žele da budu tu ili nas ogovaraju i osuđuju, zaista nam i ne trebaju.“

Kristina Ćetković

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenje i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen na Portalu FOS media – link

Foto: ilustracija

Novi projekat NVO 35mm o LGBTIQ zajednici

Novi projekat NVO 35mm o LGBTIQ zajednici

Krajem decembra 2018. godine, nevladina organizacija 35mm započela je sa projektom „(Ne)Zaštićeni“, koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, a koji je posvećen LGBTIQ zajednici.

Aktivnosti projekta podrazumijevaju rad na dokumentarcu o napadima na LGBTIQ osobe, odnosu sudskih organa prema slučajevima napada, neriješenim slučajevima, ali i životima LGBTIQ osoba u Crnoj Gori, kao i u inostranstvu. Akcenat će biti na slučajevima govora mržnje, osobama koje su zatražile azil u inostranstvu, te njihovim realnim životima i strahovima kroz koje prolaze samo zato što su pripadnici/e LGBTIQ populacije.

Filmom i medijskim sadržajima na veb stranicama i portalima, publici ćemo pružiti prave životne priče kako bi ih upoznali sa svim preprekama, problemima, kritičnim situacijama, ali i nadama i snovima sa kojima se suočavaju pripadnici/e LGBTIQ populacije.

Ciljevi projekta su: podizanje znanja javnosti o problemima sa kojima se suočavaju LGBTIQ osobe, podizanje razumijevanja o pravima LGBTIQ osoba, doprinos boljem razumijevanju javnosti o potrebama LGBTIQ osoba u našoj zemlji, podizanje svijesti javnosti o idejama i vrijednostima LGBTIQ osoba, kao i doprinos smanjenju upotrebe govora mržnje i nasilja među građanima koji se zasnivaju na nasilju i mržnji po polu i rodu.

Foto: privatna arhiva