35mm - 35mm je nevladina, neprofitna organizacija sa vizijom promovisanja univerzalnih demokratskih vrijednosti, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona kako bi pomogla približavanju Crne Gore Evropskoj uniji i drugim integracionim procesima. Od 2011. godine 35mm je dio Građanske alijanse.

Tag Archives

9 Članaka
Borimo se zajedno za slobodne medije i ljudska prava

Borimo se zajedno za slobodne medije i ljudska prava

35mm Admin 0 Komentara

Tim NVO 35mm koji je osmislio i producirao popularnu crnogorsku emisiju Robin Hud, a zatim izašao iz granica naše zemlje i kreirao Regionalni Robin Hud, tim koji je iznjedrio dokumentarce koji su uzdrmali region traži novinara/ku i grafičkog dizajnera, kroz Program stručnog osposobljavanja.

Podsjećamo da je pomenuti program kreiran za diplomirane visokoškolce koji nemaju radno iskustvo u određenom nivou obrazovanja i na evidenciji su Zavoda za zapošljavanje, i da traje devet mjeseci ali se računa kao radno iskustvo od 12 mjeseci.

Ukoliko imate strast i volju da kreirate bolje društvo u Crnoj Gori i širem regionu, koje podrazumijeva poštovanje ljudskih prava i vladavine prava, naročito javnu odgovornost i transparentnost vlada i njihovih institucija, ali i slobodu govora građana, onda smo tim za vas. 

Čekamo vas ukoliko želite da se usavršavate uz mentorstvo profesionalca i sa njima mijenjate medijsku sliku prateći svjetske standarde istraživačkog novinarstva.

Naša vizija Crne Gore i regiona podrazumijeva pristup pomirenih, multikulturalnih i zrelih demokratskih društava, zajednici evropskih država.

Prijave su otvorene od 19. oktobra do 19. novembra 2020. godine, a više informacija možete naći na portalu eUprave Crne Gore – euprava.me, prijave na linku – https://www.euprava.me/program-strucno-osposobljavanje

Tražimo novinara/ku i grafičkog/ku dizajnera/ku.

Demokratija se ogleda u spremnosti većine da manjinama obezbijedi uživanje prava

Demokratija se ogleda u spremnosti većine da manjinama obezbijedi uživanje prava

U okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji), koji se realizuje uz podršku Evropske komisije, NVO 35mm je tokom petka i subote organizovala prvi trening u Podgorici za predstavnike/ce manjina.

Pomenutu obuku iz oblasti etičkog novinarstva i ljudskih prava, te umjetnosti pričanja priča, vodili su: prof. dr Dubravka Valić Nedeljković, novinarke Kristina Ćetković i Milica Đokđurić, kao i prof. dr Nikola Vukčević.

„Demokratičnost društva se ne ogleda u tome koliko manjine uspiju da se izbore za svoja prava već u onome koliko je većina spremna da manjinama omogući uživanje njihovih prava“ – kazala je prof. dr Dubravka Valić Nedeljković.

Ona je učesnicima treninga govorila o osnovnim ljudskim pravima manjina. Dugogodišnje znanje i iskustvo iz novinarstva i nevladinog sektora sažela je kroz predavanja i prisutnima govorila o odnosima sa medijima u promovisanju vrijednosti i aktivnosti organizacija civilnog sektora.

„Priče služe da onoga koji ih sluša učini inteligentnijim, spremnijim, sposobnijim za rješavanje problema sa kojima se suočava. Svaka naša priča je priča o vrlinama ljudi ili pojedinaca koji su njihovi junaci. Govorimo o sukobljavanju  vrline protagoniste“ – rekao je prof. dr Nikola Vukčević tokom svog predavanja.

Objasnio je da radnja priče predstavlja lično putovanje junaka, preispitivanje, rast svijesti, kao i da junak obično raste i uči tokom priče to jeste putovanja. Vukčević je istakao da su najbolje priče one koje govore o velikom problemu u kojem su i antagonista i protagonista u pravu, ali gdje pobijedi nijansa u sukobu argumenata i mišljenja.

„Kad god tokom novinarskog rada prekršite etičke principe, budite sigurni da ste u isto vrijeme povrijedili na desetine, moguće i stotine osoba, neke obmanuli, a neke naveli na pogrešne odluke i reakcije. Tim prije je važnije da istraživački novinari, kao vrhunski pregaoci ove profesije, budu krajnje etični. Oni moraju da budu primjer koji potvrđuje da se može i mora bolje!“ – kazala je urednica medijskih programa u NVO 35mm i urednica emisije „Regionalni Robin Hud“ Milica Đokđurić.

Ona je tokom treninga govorila o praktičnim primjerima i problemima na koje je nailazila tokom dugogodišnje novinarske prakse i borbe za ljudska prava u sukobu sa institucijama.

Programska direktorica NVO 35mm i novinarka Kristina Ćetković, govorila je o stereotipizaciji, marginalizaciji i getoizaciji vulnerabilnih grupa u medijima, kroz primjere u crnogorskim medijima.

„Kodeks novinara/ki Crne Gore ne obavezuje branšu ali je svrsishodan i dovoljan svima koji žele da se profesionalno i časno bave svojim pozivom“ – navela je ona.

Pomenuti projekat omogućiće podsticanje inkluzivnih i istraživačkih medijskih sadržaja, naglašavajući perspektive manjina – LGBTIQ osoba, osoba s invaliditetom, Roma, žena, korisnika i bivših korisnika psihoaktivnih supstanci.

Realizacijom projekta se želi ojačati profesionalna medijska scena u Crnoj Gori kroz održivi doprinos participativnoj demokratiji i procesu evropskih integracija, jačanje inkluzivnog izvještavanja, nezavisnog i istraživačkog novinarstva o EU integracijama, uz isticanje perspektive manjina.

Projekat u partnerstvu sprovode: produkcijska kuća Galileo production, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), NVO 35mm, Romska organizacija “Koračajte sa nama – Phiren Amenca”, NVO LGBT Forum Progres, NVO 4Life i Fakultet političkih nauka UCG.

 

Psihologija nudi krila za let

Psihologija nudi krila za let

Psihološkinja Radmila Stupar Đurišić smatra da je intimnost privatna stvar, te da LGBTIQ osobe ne treba da nude svijetu to kao svoj identitet. Dodaje da joj je žao što pomenuta zajednica ima problema sa okolinom zbog seksualnosti koju svi imamo i koja je prirodna. Mišljenja je da seksualnost treba da ostavimo za intimu, te da svijet sa tim ne treba da ima veze. Tvrdi da seksualnost i socijalizaciju treba odvojiti.

Koliko je važno da psiholozi budu upućeni u teme i prava LGBTIQ osoba?

Lično smatram da treba da budu upućeni ništa manje i ništa više nego i u prava svih drugih osoba. Psihologija ne posmatra LGBTIQ populaciju drugačije od ostale populacije. Ne vidimo razliku u osobama već u primjeni prava – kada te osobe žele nešto a ljudi, situacije i okruženje im ne dozvoljavajuili ne daju za pravo. Onda oni imaju problem sa uskraćivanjem nečega što im pripada ili bi trebalo da im pripada.

Ako ste psiholog savremenog obrazovanja, onda se poznavanje ljudskih prava generalno i podrazumijeva u okviru psihološke nauke. Ono što je savremeno izučavanje nauke donijelo je da ko god želi da se bavi ozbiljno svojim poslom mora konstantno da se obrazuje tj. vrši doedukaciju. U svakom poslu, bez izuzetka.

Ukoliko nema stalnog usavršavanja ne možete biti dobri u obavljanju svog posla. Po tom principu vjerujem da su psiholozi, koji nisu mogli da prihvate činjenicu da moraju da uče iznova i iznova, da dopunjuju svoja znanja, bili kruti na nova naučna dostignuća i nove psihološke tendencije u radu sa ljudima. Poznajem puno ljudi koji su moje kolege i koji nisu mogli, prosto zbog svog krutog stava koji je zasnovan na ranijem obrazovanju, da prihvate najnovija istraživanja da homoseksualnost nije bolest nego seksualna orijentacija.

Međutim, imam problem da razumijem zašto LGBTIQ zajednica sama sebe etiketira kada nema razlike. Problem je neprihvatanje od kolektiva – jer se predstavljaju drugačijima. A nisu drugačiji već su isti. Samo su drugačije preferencije u tjelesno-emotivnim odnosima. Zato ja osnažujem pripadnike LGBTIQ zajednice da se što bolje predstave svijetu.

Šta bi poručuli osobama koje su imale loše iskustvo zbog neprihvatanja njihove seksualne orijentacije?

Neka potraže drugo mišljenje i psihologa koji im energetski, godinama i pričom odgovara. Kao i pri prvom poljupcu i ljubavi. To što nije uspjelo biti super iz prvog puta ne znači da trebate odustati! Isto je i u psihološkoj pomoći. Ako niste zadovoljni prvi put uslugom koju ste dobili, nemojte odustati od psihologije generalno. Psihologija nudi podršku i krila za jedan let, koji je u našem društvo potrebno da bude jači kako bi osoba poletjela na svoj put.

Koliko ste u radu nailazili na slučajeve agresije prema LGBTIQ osobama?

Ono što moje iskustvo govori jeste da nasilje uvijek izlazi iz samog nasilnika. Pripadnici LGBTIQ populacije se ljute na mene kada im kažem da ta agresija nema veze sa njima. Oni su samo zbog vremena i mjesta u kome su se našli postali inicijalna kapisla za nasilje. Agresija koju ta osoba ima i koju nosi u sebi, je najčešće zbog sopstvenih frustracija, zbog nesreće – uglavnom iz porodice. Najvjerovatnije u svojoj porodici ta osoba nema podršku da bude ono što želi. Veliki su pritisci na djecu danas iz mnogih uglova i sa mnogo strana.

Oni ne znaju gdje i kako  da svoju nagomilanu ljutnju izbace. Amoraju jer svaka emocija iz nas mora da izađe kada se pojavi u tijelu. Osobe ne znaju da kanališu emocije. I onda se pojavi osoba koja se drugačije oblači, govori o seksualnosti koja je svima tabu tema, posebno u Crnoj Gori. Kod nas je seksualnost tabu tema iz bilo kog segmenta. I LGBTIQ osobe postaju meta koju će isfrustrirana osoba da napadne i fizički i verbalno. Ljutnja se, kada nema adekvatan kanal za manifestovanje, pretvara u bijes i nasilnik čeka trenutak da ga izbaci.

Pripadanje grupi je izuzetno važno za LGBTIQ zajednicu. Ali to je i mač sa dvije oštrice. Nasilnici misle da je ta grupa mala i nezaštićena i često su zato pripadnici pomenute zajednice na meti agresora. Napasnici napadaju u grupi jer tako kanališu svoju mržnju. Prepuni su jeda i jada i onda se okrenu prema LGBTIQ zajednici. U grupi snaže jedan drugoga i to nasilje je njihovo „junaštvo i kvalitet“.

Kako posmatrate pripadanje LGBTIQ zajednici kao trend?

Seksualnost je jako široka a u Crnoj Gori jako malo znamo. Seksualnost je prepuna istraživanja. U tom istraživanju i probanju dozvoljena je mogućnost tjelesnog zadovoljstva sa istim partnerima, sa više partnera. A to ovdje nije dozvoljeno.Ovdje mora da se bude „pošten“ i probe sa drugima nisu dozvoljenje. Zato neke osobe biraju da stave etiketu LGBTIQ jer žele da pripadaju zajednici koja će razumjeti. U stvari se radi o prirodnoj radoznalosti i mentalno zdravoj osobi koja želi da eksperimentiše. Seksualnost od 16. do 25. godine je „nestabilna“, osobe traže sebe i ekperimentišu. To je posebno izraženo kod žena. Ali ovdje je sramota priznati da si radoznao jer je svijest o seksualnosti na izuzetno niskom nivou.

Zahvaljujući medijima, a ne toliko roditeljima i obrazovnom sistemu, mladima su danas dostupne informacije i o seksualnosti. S toga imamo mlade osobe koje su obrazovane, tjelesno radoznale i iz kojih izlaze razne erotske ideje. Zato mladi ne moraju da kažu da žele da eksperimentišu nego da su članovi zajednice koja će ih vrlo rado primiti i razumjeti. I tu budu određeno vrijeme. To nije moda i trend jer je seksualnost fluidna, to je energija u nama koja prelazi iz jednog stanja u drugo. Mi samo sociološki, u toku života, oblikujemo tu energiju.

Mislim da se radi o krizi identiteta koja je psihološka kriza koja se prevazilazi. Kriza identiteta je sastavni dio odrastanja i naše uloge i mjesta u svijetu – društvu. Treba da se adaptiramo na svijet oko nas. Tu nastaje kriza identiteta jer treba da se prilagodimo društvu da bi bili voljeni i prihvaćeni. I to nije samo tema LGBTIQ zajednice već svih nas – svi treba da otkrijemo svoju seksualnost. Smatram da je intimnost privatna stvar i da LGBTIQ osobe ne treba da nude svijetu to kao svoj identitet.

Žao mi je kada vidim koliko imaju problema sa okolinom zbog seksualnosti koju svi imamo i koja je prirodna. Seksualnost treba da ostavimo za intimu i svijet sa tim ne treba da ima veze i upliv u intimnost. Odvojiti treba seksualnost i socijalizaciju. Tada će osobe moći da govore otvoreno o svojim osjećanjima i da nalaze ljude od povjerenja koji će im pomoći da se nađu i nađu svoje mjesto pod Suncem.

Šta bi poručili onim LGBTIQ osobama koje trpe nasilje?

Da prijave odmah nasilje!

Da ne bi trpjela nasilje osoba mora da ima jako stabilne odnose u okviru svoje porodice. Dijete podržavano od strane roditelja neće trpjeti nasilje.  Pod podrškom mislim na ljubav, razumijevanje, bezbjednost… Takvo dijete će biti osnaženo da prepozna i prijavi nasilje. Kod nasilja je najvažnije prijavljivanje i da kažete nekome.

Nasilje je takvo da nasilnik žrtvu želi da obezvrijedi i degradira. Zato i nema prijavljivanja jer žrtva, na žalost vjeruje da je nasilnik u pravu. Zato je potrebna podrška primarne porodice. Osoba mora biti osnažena da je vrijedna.

Šta treba da se radi kako bi LGBTIQ osobe bile prihvaćenije u društvu?

Mislim da pripadnici LGBTIQ populacije prvo treba da prihvate sebe. Iz moje prakse vidim da sebe doživljavaju drugačijima a u stvari drugačiji su samo u seksualnoj preferenciji. Prosto drugačija je seksulnost. Homo sapiens je mnogo više od same seksualnosti. Toliko kvaliteta ima u svima nama. Mislim da kada se počnu osnaživati da pokazuju druge svoje kvalitete, npr. muzički, slikarski, rediteljski, naučni i slično, to neće biti moguće osporiti zato što pripadaju zajednici drugačije seksualne orijentacije. Nema šanse da vam neko može osporiti talenat ili znanje.

Mislim da LGBTIQ osobe imaju veći problem da svoju tjelesnu glad zasite u jednoj maloj zajednici, ne samo u Crnoj Gori već i regionu.Kada to riješe to će biti temelj za dalje. Tjelesna glad je velika u malim zajednicama. Jedna dobra baza je biti tjelesno nahranjen. Razumijem da pripadnici LGBTIQ populacije nisu tjelesno siti. Mislim da pokušavaju da nađu adekvatne partnere u okviru svoje zajednice i zato dolazi do miješanja prijateljstva i partnerstva, miješa se razumijevanje i podrška sa tjelesnom privlačnošću. S toga treba tu tjelesnu nezadovoljenu energiju usmjeriti ka nečemu drugom – ka stvaranju. Treba da nađu svoj drugi identitet malo sklonjen od erotizacije čitavog procesa, od seksualnosti koja se ističe u prvi plan.

Koja je Vaša poruka za roditelje da prihvate svoju LGBTIQ djecu?

Za roditelje je jako važno da razumiju da nisu rodili poboljšanog sebe, oni nisu stvorili duplog sebe ili svog partnera. Oni su stvorili novi život. Treba da tom životudaju najbolje od sebe. Najbolje od svakog roditelja za dijete jesu podrška i razumijevanje. Granice naravno treba da postoje ali u okviru mogućnosti a ne u okviru socijalnih normi i onoga što neko drugi govori da valja ili ne valja. Ljubav sama jako dobro zna da utre put i pokaže kuda da idemo. Ja ne vjerujem da roditelji ne prepoznaju homoseksualnost kod svoje djece ili probleme sa polnim identitetom, ne vjerujem da roditelj to ne može da primijeti. Vjerujem da roditelj uvijek bar osjeti, u najmanju ruku. Roditelji treba da daju djeci čvrsta krila kako bi mogla da polete.

Čvrsti temelji odakle uzlijeću – mjesto gdje mogu da očekuju podršku i razumijevanje, gdje mogu da odmore. Krila treba da budu od znanja, ljubavi, radnih navka, čestitosti, istinitosti. Ono što jesi time i leti. To je dužnost roditelja. A kako kaže poslovica Nikada ne znaš koliko možeš poletjeti ako zaista ne raširiš svoja krila.A stvarno raširiš. Pun zamah. Kao brod punim jedrima.  E to je onda  život vrijedan življenja. Mišljenja sam da je posao roditelja ovo – da nauči svoju decu apsihologija je tu da im svima u tomprocesu razumjevanjem i savjetima pomogne.   

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen na Portalu Analika.

Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

Vuk Adžić je trans muškarac koji je nedavno kršten u Sabornom hramu Hristovog vaskrenja u Podgorici. Interesovalo me zašto su mu crkva i vjera toliko bitni s obzirom da smo od predstavnika Mitropolije crnogorsko primorske poslednjih godina mogli čuti ne tako blage riječi za pripadnike LGBTIQ zajednice, te čak i govor mržnje. Odgovorio je da se u crkvi osjeća bezbjedno.

„Vjera me izvukla iz mnogih stvari. Vjera me izvukla iz stanja u kojem sam sebi želio da oduzmem život. Osjećam jaku vjeru u sebi i mogu za sebe reći da sam veliki vjernik“ – govori Vuk koji se u dokumentima još uvijek zove Milena s obzirom da nije prošao kroz čitav proces tranzicije koja podrazumijeva i sterilizaciju.

Kaže da bi o ovoj temi mogao da priča satima ali da je bitno da mu vjera daje snagu i održava ga u životu i tjera da ide naprijed. Ne prija mu kada predstavnici crkve govore loše riječi o zajednici kojoj Vuk pripada. Smatra da bi posebno oni trebalo da imaju razumijevanja za sve ljude koje ispovijedaju i vode – bez obzira na njihovu seksualnu ili rodnu orijentaciju.

Osim situacije u kojoj je rastrzan između vjerske i LGBTIQ zajednice, ono što mu teško pada jeste i saznanje da neće moći da ima svoje biološko dijete. Ne zbog obavezne sterilizacije u toku tranzicije, već ranijih zdravstvenih problema. Žao mu je što neće moći da podiže dijete od svoje krvi i mesa, poput njegovo oca. To ga neće obeshrabriti da jednoga dana, ukoliko se odluči da postane otac, usvoji dijete.

„Pružiću tom djetetu svu ljubav koju imam i koju ono zaslužuje. Baš kao što je i meni moj otac pružio sve na svijetu. Volio bih najviše u životu da postanem roditelj kakav je moj tata bio prema meni“ – otkriva Vuk temu o kojoj mnogi ne razmišljaju ili ne žele da govore jer im je bolna.

Njegova bolna tema je često prebacivanje trans zajednici zbog operacija koje su plaćene iz budžeta i prozivanje da bi za taj novac moglo da se liječi neko dijete.

„Ovo nije moj hir. Ja sam ovako rođen. I plaćam porez kao mnogi u Crnoj Gori. Za oboje kod nas postoje različiti fondovi. Ne volim da čujem takve prozivke, posebno iz ličnih razloga. Kada sam se ošišao, kosu sam donirao za djecu oboljelu od karcinoma“ – objašnjava ono što mu leži na srcu.

Nastavili smo razgovor pričom o njegovim roditeljima, prije svega njegovom ocu koji je za njega bio heroj. Kaže da je radio sve što i njegov otac, trudio se da bude njegova kopija.

„Sa njim sam naučio da živim i poštujem život. Sa tim čovjekom sam prošao i najgore i najbolje momente. Iako su moji roditelji uvijek bili zajedno i nikada se nisu posvađali pred nama, postojala je negdje jasna podjela čiji je koje dijete. Moj brat je bio privržen majci a ja sam bio tatina beba“ – govori o porodničnim odnosima koji su po njegovom sjećanju bili idilični sve dok je otac bio živ.

Kaže da je uvijek znao da ocu može sve da ispriča i da će uvijek naći rješenje. Ipak, nije mogao dugo da uživa u ulozi sina jer je njegov otac preminuo kada je Vuk imao 17 godina. Otkriva da je tek sada, nakon par godina, priznao sebi da njegovog oca više nema. Tome je doprinio i napad na Mateševu u kome je Vuk pretučen od strane trojice muškaraca na pragu porodične kuće.

„Ja sam na Mateševo pošao jer tamo mogu da oživim sjećanja na oca. Mjesece koje smo nas dvojica provodili tamo – gdje me je učio kako da živim, popravim kamion, ispečem hljeb i slično. Imao sam osjećaj da tamo mogu da ga vratim i oživim sjećanja na njega. Onda su se pojavila tri manijaka koja su mi srušila sliku i ubijedili me da vrijeme i oca ne mogu da vratim“ – pravi Vuk u razgovoru spojnice sa ocem i Mateševom u kom je pretučen.

Prisjećajući se kaže da možda nekada nije bio dobar sin svome ocu. Da mu nije pružio kao sin ono što je on dobio od njega. Zna da se njegov otac uvijek borio za svoju djecu, te da mu je srce puklo jer nije mogao da im pruži sve što je želio.

Godine koje su uslijedile bile su teške jer dugo nije mogao da se pomiri sa činjenicom da njegovog oslonca i najveće podrške u životu nema. Od oca je imao podršku i za proces tranzicije iako je mislio da će to teško primiti.

„Prvo sam otišao kod majke i rekao joj da osjećam da sam momak a ne djevojka. Ona je počela tada da me ubjeđuje da to nije istina i da sam jedina u Crnoj Gori koja se tako osjeća. Nakon toga sam otišao kod oca koji je u razgovoru morao da izvlači riječi iz mene. Kada sam mu konačno rekao da se osjećam kao muškarac i da želim da prilagodim svoj pol prihvatio je to. Ono što je vidio kao problem, i bio je u pravu, bilo je prihvatanje društva moje želje da budem ono što osjećam da jesam – muškarac“ – govori Vuk o svom autovanju roditeljima.

Nakon tog razgovora njihov odnos je nastavio da se razvija kao i do tada. Oni koji nisu razumjeli Vukovu potrebu za prilagođavanjem pola svom rodnom identitetu bili su majka i brat. Zbog nasilja koje je trpio potražio je smještaj u Skloništu NVO LGBT Forum Progresa koje finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, i u kojem je od decembra prošle godine.

Sada je aktivista za trans prava i pojavljuje se u medijima jer smatra da samo aktivnom i vidljivom borbom može ohrabriti zajednicu i osobe koje osjećaju da njihov fizički pol ne odgovora njihovom rodnom identitetu. Ne smatra da je njegovo pojavljivanje u medijima doprinijelo nasilju nad njim.

„Momci koji su me tukli znali su da sam rođen kao djevojčica. Ja sam na Mateševu, od kada znam za sebe, boravio makar tri mjeseca tokom ljeta. Taj dan sam nakratko svratio u jedna lokal i osjetio poglede koji nisu bili dobronamjerni, kao i komentare. Okrenuo sam se prema prisutnima i poželio da prokomentarišem. Sjetio sam se tate i odustao od toga. Kada sam se vratio kući zaspao sam“ – priča detalje iz dana kada je pretučen.

Ono što ga danas boli, nisu rane koje zarastaju, već saznanje da su se momci o svojim namjerama hvalili i sprdali pred prisutnima u kafani ali da niko od njih nije ni na koji način reagovao. Još uvijek ne može da vjeruje koliko su građani tolerantni na nasilje i koliko ne žele da spriječe napade nad LGBTIQ osobama.

Da savlada strah sa kojim živi nakon napada Vuk se svakodnevno bori. Nije velika podrška koju ima ali to ga ne obeshrabruje jer tu su aktivisti organizacija NVO LGBT Forum Progres i SOGI, čiji je Vuk član. Nije kako kaže samo član organizacija, osjeća se i članom oorodice kojoj pripada po svojoj rodnoj orijentaciji. Navodi da su mu velika podrška i psiholozi i psihijatri koje posjećuje.

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen u dnevnom listu Pobjeda.

Premijera filma Duga od tame

Premijera filma Duga od tame

NVO „35mm“ upućuje javni poziv za prezentaciju filma Duga od tame, koja će se održati u hotelu Aurel na Starom Aerodromu u Podgorici, u četvrtak 10.10.2019. godine sa početkom u 10h. Pomenuti film prvi je dokumentarno igrani film o napadima na LGBTIQ zajednicu u Crnoj Gori a nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava a sprovodi NVO „35mm“.

Film je baziran na istinitim životnim pričama obrađenim u publikaciji publikacije „Nasilje nad LGBTIQ osobama i rodno zasnovano nasilje u Crnoj Gori – primjeri iz prakse“ koji potpisuju: Bojana Jokić, Maja Raičević i John M. Barac. Dramatizacijom opisanih priča želimo da ukažemo javnosti na prepreke, probleme, kritične situacije, odnos institucija i ostalih prema LGBTIQ populaciji. Želja nam je bila da prikažemo nade i snove pomenute zajednice, te razne zamke u koje upadaju zbog različitosti.

Nakon javne prezentacije, sa panelistima i panelistkinjama ćemo razgovarati o napadima na LGBTIQ zajednicu, od slučajeva diskriminacije do govora mržnje. Svoje znanje i iskustvo sa prisutnima će podijeliti: Blanka Radošević Marović – generalna direktorica Direktorata za unapređenje i zaštitu ljudskih prava Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ana Kalezić – državna tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i Bojana Jokić – predsjednica NVO LGBT Forum Progres.

Preporuke i smjernice u cilju prevencije i procesuiranja napada na LGBTIQ zajednicu daće: Milena Krsmanović – savjetnica za zaštitu od diskriminacije Ombudsmana, Tamara Pavićević – načelnica Odsjeka za prevenciju i rad policije u zajednici i John Barac – predsjednik NVO LGBTIQ Socijalni centar.

Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju pomenutom događaju i daju svoj doprinos jer će nakon ove aktivnosti biti urađena Publikacija sa zaključcima i preporukama u cilju smanjenja diskriminacije i govora mržnje prema LGBTIQ osobama u Crnoj Gori.

Za više informacija kontaktirate Kristinu Ćetković – programsku direktoricu NVO „35mm“ putem mejla kristina35mm@gmail.com ili telefona +38267788118.

Očekujemo vas na premijeri!

Trejler za film možete pogledati na linku.