35mm - 35mm je nevladina, neprofitna organizacija sa vizijom promovisanja univerzalnih demokratskih vrijednosti, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona kako bi pomogla približavanju Crne Gore Evropskoj uniji i drugim integracionim procesima. Od 2011. godine 35mm je dio Građanske alijanse.

Tag Archives

7 Članaka
Psihologija nudi krila za let

Psihologija nudi krila za let

Psihološkinja Radmila Stupar Đurišić smatra da je intimnost privatna stvar, te da LGBTIQ osobe ne treba da nude svijetu to kao svoj identitet. Dodaje da joj je žao što pomenuta zajednica ima problema sa okolinom zbog seksualnosti koju svi imamo i koja je prirodna. Mišljenja je da seksualnost treba da ostavimo za intimu, te da svijet sa tim ne treba da ima veze. Tvrdi da seksualnost i socijalizaciju treba odvojiti.

Koliko je važno da psiholozi budu upućeni u teme i prava LGBTIQ osoba?

Lično smatram da treba da budu upućeni ništa manje i ništa više nego i u prava svih drugih osoba. Psihologija ne posmatra LGBTIQ populaciju drugačije od ostale populacije. Ne vidimo razliku u osobama već u primjeni prava – kada te osobe žele nešto a ljudi, situacije i okruženje im ne dozvoljavajuili ne daju za pravo. Onda oni imaju problem sa uskraćivanjem nečega što im pripada ili bi trebalo da im pripada.

Ako ste psiholog savremenog obrazovanja, onda se poznavanje ljudskih prava generalno i podrazumijeva u okviru psihološke nauke. Ono što je savremeno izučavanje nauke donijelo je da ko god želi da se bavi ozbiljno svojim poslom mora konstantno da se obrazuje tj. vrši doedukaciju. U svakom poslu, bez izuzetka.

Ukoliko nema stalnog usavršavanja ne možete biti dobri u obavljanju svog posla. Po tom principu vjerujem da su psiholozi, koji nisu mogli da prihvate činjenicu da moraju da uče iznova i iznova, da dopunjuju svoja znanja, bili kruti na nova naučna dostignuća i nove psihološke tendencije u radu sa ljudima. Poznajem puno ljudi koji su moje kolege i koji nisu mogli, prosto zbog svog krutog stava koji je zasnovan na ranijem obrazovanju, da prihvate najnovija istraživanja da homoseksualnost nije bolest nego seksualna orijentacija.

Međutim, imam problem da razumijem zašto LGBTIQ zajednica sama sebe etiketira kada nema razlike. Problem je neprihvatanje od kolektiva – jer se predstavljaju drugačijima. A nisu drugačiji već su isti. Samo su drugačije preferencije u tjelesno-emotivnim odnosima. Zato ja osnažujem pripadnike LGBTIQ zajednice da se što bolje predstave svijetu.

Šta bi poručuli osobama koje su imale loše iskustvo zbog neprihvatanja njihove seksualne orijentacije?

Neka potraže drugo mišljenje i psihologa koji im energetski, godinama i pričom odgovara. Kao i pri prvom poljupcu i ljubavi. To što nije uspjelo biti super iz prvog puta ne znači da trebate odustati! Isto je i u psihološkoj pomoći. Ako niste zadovoljni prvi put uslugom koju ste dobili, nemojte odustati od psihologije generalno. Psihologija nudi podršku i krila za jedan let, koji je u našem društvo potrebno da bude jači kako bi osoba poletjela na svoj put.

Koliko ste u radu nailazili na slučajeve agresije prema LGBTIQ osobama?

Ono što moje iskustvo govori jeste da nasilje uvijek izlazi iz samog nasilnika. Pripadnici LGBTIQ populacije se ljute na mene kada im kažem da ta agresija nema veze sa njima. Oni su samo zbog vremena i mjesta u kome su se našli postali inicijalna kapisla za nasilje. Agresija koju ta osoba ima i koju nosi u sebi, je najčešće zbog sopstvenih frustracija, zbog nesreće – uglavnom iz porodice. Najvjerovatnije u svojoj porodici ta osoba nema podršku da bude ono što želi. Veliki su pritisci na djecu danas iz mnogih uglova i sa mnogo strana.

Oni ne znaju gdje i kako  da svoju nagomilanu ljutnju izbace. Amoraju jer svaka emocija iz nas mora da izađe kada se pojavi u tijelu. Osobe ne znaju da kanališu emocije. I onda se pojavi osoba koja se drugačije oblači, govori o seksualnosti koja je svima tabu tema, posebno u Crnoj Gori. Kod nas je seksualnost tabu tema iz bilo kog segmenta. I LGBTIQ osobe postaju meta koju će isfrustrirana osoba da napadne i fizički i verbalno. Ljutnja se, kada nema adekvatan kanal za manifestovanje, pretvara u bijes i nasilnik čeka trenutak da ga izbaci.

Pripadanje grupi je izuzetno važno za LGBTIQ zajednicu. Ali to je i mač sa dvije oštrice. Nasilnici misle da je ta grupa mala i nezaštićena i često su zato pripadnici pomenute zajednice na meti agresora. Napasnici napadaju u grupi jer tako kanališu svoju mržnju. Prepuni su jeda i jada i onda se okrenu prema LGBTIQ zajednici. U grupi snaže jedan drugoga i to nasilje je njihovo „junaštvo i kvalitet“.

Kako posmatrate pripadanje LGBTIQ zajednici kao trend?

Seksualnost je jako široka a u Crnoj Gori jako malo znamo. Seksualnost je prepuna istraživanja. U tom istraživanju i probanju dozvoljena je mogućnost tjelesnog zadovoljstva sa istim partnerima, sa više partnera. A to ovdje nije dozvoljeno.Ovdje mora da se bude „pošten“ i probe sa drugima nisu dozvoljenje. Zato neke osobe biraju da stave etiketu LGBTIQ jer žele da pripadaju zajednici koja će razumjeti. U stvari se radi o prirodnoj radoznalosti i mentalno zdravoj osobi koja želi da eksperimentiše. Seksualnost od 16. do 25. godine je „nestabilna“, osobe traže sebe i ekperimentišu. To je posebno izraženo kod žena. Ali ovdje je sramota priznati da si radoznao jer je svijest o seksualnosti na izuzetno niskom nivou.

Zahvaljujući medijima, a ne toliko roditeljima i obrazovnom sistemu, mladima su danas dostupne informacije i o seksualnosti. S toga imamo mlade osobe koje su obrazovane, tjelesno radoznale i iz kojih izlaze razne erotske ideje. Zato mladi ne moraju da kažu da žele da eksperimentišu nego da su članovi zajednice koja će ih vrlo rado primiti i razumjeti. I tu budu određeno vrijeme. To nije moda i trend jer je seksualnost fluidna, to je energija u nama koja prelazi iz jednog stanja u drugo. Mi samo sociološki, u toku života, oblikujemo tu energiju.

Mislim da se radi o krizi identiteta koja je psihološka kriza koja se prevazilazi. Kriza identiteta je sastavni dio odrastanja i naše uloge i mjesta u svijetu – društvu. Treba da se adaptiramo na svijet oko nas. Tu nastaje kriza identiteta jer treba da se prilagodimo društvu da bi bili voljeni i prihvaćeni. I to nije samo tema LGBTIQ zajednice već svih nas – svi treba da otkrijemo svoju seksualnost. Smatram da je intimnost privatna stvar i da LGBTIQ osobe ne treba da nude svijetu to kao svoj identitet.

Žao mi je kada vidim koliko imaju problema sa okolinom zbog seksualnosti koju svi imamo i koja je prirodna. Seksualnost treba da ostavimo za intimu i svijet sa tim ne treba da ima veze i upliv u intimnost. Odvojiti treba seksualnost i socijalizaciju. Tada će osobe moći da govore otvoreno o svojim osjećanjima i da nalaze ljude od povjerenja koji će im pomoći da se nađu i nađu svoje mjesto pod Suncem.

Šta bi poručili onim LGBTIQ osobama koje trpe nasilje?

Da prijave odmah nasilje!

Da ne bi trpjela nasilje osoba mora da ima jako stabilne odnose u okviru svoje porodice. Dijete podržavano od strane roditelja neće trpjeti nasilje.  Pod podrškom mislim na ljubav, razumijevanje, bezbjednost… Takvo dijete će biti osnaženo da prepozna i prijavi nasilje. Kod nasilja je najvažnije prijavljivanje i da kažete nekome.

Nasilje je takvo da nasilnik žrtvu želi da obezvrijedi i degradira. Zato i nema prijavljivanja jer žrtva, na žalost vjeruje da je nasilnik u pravu. Zato je potrebna podrška primarne porodice. Osoba mora biti osnažena da je vrijedna.

Šta treba da se radi kako bi LGBTIQ osobe bile prihvaćenije u društvu?

Mislim da pripadnici LGBTIQ populacije prvo treba da prihvate sebe. Iz moje prakse vidim da sebe doživljavaju drugačijima a u stvari drugačiji su samo u seksualnoj preferenciji. Prosto drugačija je seksulnost. Homo sapiens je mnogo više od same seksualnosti. Toliko kvaliteta ima u svima nama. Mislim da kada se počnu osnaživati da pokazuju druge svoje kvalitete, npr. muzički, slikarski, rediteljski, naučni i slično, to neće biti moguće osporiti zato što pripadaju zajednici drugačije seksualne orijentacije. Nema šanse da vam neko može osporiti talenat ili znanje.

Mislim da LGBTIQ osobe imaju veći problem da svoju tjelesnu glad zasite u jednoj maloj zajednici, ne samo u Crnoj Gori već i regionu.Kada to riješe to će biti temelj za dalje. Tjelesna glad je velika u malim zajednicama. Jedna dobra baza je biti tjelesno nahranjen. Razumijem da pripadnici LGBTIQ populacije nisu tjelesno siti. Mislim da pokušavaju da nađu adekvatne partnere u okviru svoje zajednice i zato dolazi do miješanja prijateljstva i partnerstva, miješa se razumijevanje i podrška sa tjelesnom privlačnošću. S toga treba tu tjelesnu nezadovoljenu energiju usmjeriti ka nečemu drugom – ka stvaranju. Treba da nađu svoj drugi identitet malo sklonjen od erotizacije čitavog procesa, od seksualnosti koja se ističe u prvi plan.

Koja je Vaša poruka za roditelje da prihvate svoju LGBTIQ djecu?

Za roditelje je jako važno da razumiju da nisu rodili poboljšanog sebe, oni nisu stvorili duplog sebe ili svog partnera. Oni su stvorili novi život. Treba da tom životudaju najbolje od sebe. Najbolje od svakog roditelja za dijete jesu podrška i razumijevanje. Granice naravno treba da postoje ali u okviru mogućnosti a ne u okviru socijalnih normi i onoga što neko drugi govori da valja ili ne valja. Ljubav sama jako dobro zna da utre put i pokaže kuda da idemo. Ja ne vjerujem da roditelji ne prepoznaju homoseksualnost kod svoje djece ili probleme sa polnim identitetom, ne vjerujem da roditelj to ne može da primijeti. Vjerujem da roditelj uvijek bar osjeti, u najmanju ruku. Roditelji treba da daju djeci čvrsta krila kako bi mogla da polete.

Čvrsti temelji odakle uzlijeću – mjesto gdje mogu da očekuju podršku i razumijevanje, gdje mogu da odmore. Krila treba da budu od znanja, ljubavi, radnih navka, čestitosti, istinitosti. Ono što jesi time i leti. To je dužnost roditelja. A kako kaže poslovica Nikada ne znaš koliko možeš poletjeti ako zaista ne raširiš svoja krila.A stvarno raširiš. Pun zamah. Kao brod punim jedrima.  E to je onda  život vrijedan življenja. Mišljenja sam da je posao roditelja ovo – da nauči svoju decu apsihologija je tu da im svima u tomprocesu razumjevanjem i savjetima pomogne.   

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen na Portalu Analika.

Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

Vuk Adžić je trans muškarac koji je nedavno kršten u Sabornom hramu Hristovog vaskrenja u Podgorici. Interesovalo me zašto su mu crkva i vjera toliko bitni s obzirom da smo od predstavnika Mitropolije crnogorsko primorske poslednjih godina mogli čuti ne tako blage riječi za pripadnike LGBTIQ zajednice, te čak i govor mržnje. Odgovorio je da se u crkvi osjeća bezbjedno.

„Vjera me izvukla iz mnogih stvari. Vjera me izvukla iz stanja u kojem sam sebi želio da oduzmem život. Osjećam jaku vjeru u sebi i mogu za sebe reći da sam veliki vjernik“ – govori Vuk koji se u dokumentima još uvijek zove Milena s obzirom da nije prošao kroz čitav proces tranzicije koja podrazumijeva i sterilizaciju.

Kaže da bi o ovoj temi mogao da priča satima ali da je bitno da mu vjera daje snagu i održava ga u životu i tjera da ide naprijed. Ne prija mu kada predstavnici crkve govore loše riječi o zajednici kojoj Vuk pripada. Smatra da bi posebno oni trebalo da imaju razumijevanja za sve ljude koje ispovijedaju i vode – bez obzira na njihovu seksualnu ili rodnu orijentaciju.

Osim situacije u kojoj je rastrzan između vjerske i LGBTIQ zajednice, ono što mu teško pada jeste i saznanje da neće moći da ima svoje biološko dijete. Ne zbog obavezne sterilizacije u toku tranzicije, već ranijih zdravstvenih problema. Žao mu je što neće moći da podiže dijete od svoje krvi i mesa, poput njegovo oca. To ga neće obeshrabriti da jednoga dana, ukoliko se odluči da postane otac, usvoji dijete.

„Pružiću tom djetetu svu ljubav koju imam i koju ono zaslužuje. Baš kao što je i meni moj otac pružio sve na svijetu. Volio bih najviše u životu da postanem roditelj kakav je moj tata bio prema meni“ – otkriva Vuk temu o kojoj mnogi ne razmišljaju ili ne žele da govore jer im je bolna.

Njegova bolna tema je često prebacivanje trans zajednici zbog operacija koje su plaćene iz budžeta i prozivanje da bi za taj novac moglo da se liječi neko dijete.

„Ovo nije moj hir. Ja sam ovako rođen. I plaćam porez kao mnogi u Crnoj Gori. Za oboje kod nas postoje različiti fondovi. Ne volim da čujem takve prozivke, posebno iz ličnih razloga. Kada sam se ošišao, kosu sam donirao za djecu oboljelu od karcinoma“ – objašnjava ono što mu leži na srcu.

Nastavili smo razgovor pričom o njegovim roditeljima, prije svega njegovom ocu koji je za njega bio heroj. Kaže da je radio sve što i njegov otac, trudio se da bude njegova kopija.

„Sa njim sam naučio da živim i poštujem život. Sa tim čovjekom sam prošao i najgore i najbolje momente. Iako su moji roditelji uvijek bili zajedno i nikada se nisu posvađali pred nama, postojala je negdje jasna podjela čiji je koje dijete. Moj brat je bio privržen majci a ja sam bio tatina beba“ – govori o porodničnim odnosima koji su po njegovom sjećanju bili idilični sve dok je otac bio živ.

Kaže da je uvijek znao da ocu može sve da ispriča i da će uvijek naći rješenje. Ipak, nije mogao dugo da uživa u ulozi sina jer je njegov otac preminuo kada je Vuk imao 17 godina. Otkriva da je tek sada, nakon par godina, priznao sebi da njegovog oca više nema. Tome je doprinio i napad na Mateševu u kome je Vuk pretučen od strane trojice muškaraca na pragu porodične kuće.

„Ja sam na Mateševo pošao jer tamo mogu da oživim sjećanja na oca. Mjesece koje smo nas dvojica provodili tamo – gdje me je učio kako da živim, popravim kamion, ispečem hljeb i slično. Imao sam osjećaj da tamo mogu da ga vratim i oživim sjećanja na njega. Onda su se pojavila tri manijaka koja su mi srušila sliku i ubijedili me da vrijeme i oca ne mogu da vratim“ – pravi Vuk u razgovoru spojnice sa ocem i Mateševom u kom je pretučen.

Prisjećajući se kaže da možda nekada nije bio dobar sin svome ocu. Da mu nije pružio kao sin ono što je on dobio od njega. Zna da se njegov otac uvijek borio za svoju djecu, te da mu je srce puklo jer nije mogao da im pruži sve što je želio.

Godine koje su uslijedile bile su teške jer dugo nije mogao da se pomiri sa činjenicom da njegovog oslonca i najveće podrške u životu nema. Od oca je imao podršku i za proces tranzicije iako je mislio da će to teško primiti.

„Prvo sam otišao kod majke i rekao joj da osjećam da sam momak a ne djevojka. Ona je počela tada da me ubjeđuje da to nije istina i da sam jedina u Crnoj Gori koja se tako osjeća. Nakon toga sam otišao kod oca koji je u razgovoru morao da izvlači riječi iz mene. Kada sam mu konačno rekao da se osjećam kao muškarac i da želim da prilagodim svoj pol prihvatio je to. Ono što je vidio kao problem, i bio je u pravu, bilo je prihvatanje društva moje želje da budem ono što osjećam da jesam – muškarac“ – govori Vuk o svom autovanju roditeljima.

Nakon tog razgovora njihov odnos je nastavio da se razvija kao i do tada. Oni koji nisu razumjeli Vukovu potrebu za prilagođavanjem pola svom rodnom identitetu bili su majka i brat. Zbog nasilja koje je trpio potražio je smještaj u Skloništu NVO LGBT Forum Progresa koje finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, i u kojem je od decembra prošle godine.

Sada je aktivista za trans prava i pojavljuje se u medijima jer smatra da samo aktivnom i vidljivom borbom može ohrabriti zajednicu i osobe koje osjećaju da njihov fizički pol ne odgovora njihovom rodnom identitetu. Ne smatra da je njegovo pojavljivanje u medijima doprinijelo nasilju nad njim.

„Momci koji su me tukli znali su da sam rođen kao djevojčica. Ja sam na Mateševu, od kada znam za sebe, boravio makar tri mjeseca tokom ljeta. Taj dan sam nakratko svratio u jedna lokal i osjetio poglede koji nisu bili dobronamjerni, kao i komentare. Okrenuo sam se prema prisutnima i poželio da prokomentarišem. Sjetio sam se tate i odustao od toga. Kada sam se vratio kući zaspao sam“ – priča detalje iz dana kada je pretučen.

Ono što ga danas boli, nisu rane koje zarastaju, već saznanje da su se momci o svojim namjerama hvalili i sprdali pred prisutnima u kafani ali da niko od njih nije ni na koji način reagovao. Još uvijek ne može da vjeruje koliko su građani tolerantni na nasilje i koliko ne žele da spriječe napade nad LGBTIQ osobama.

Da savlada strah sa kojim živi nakon napada Vuk se svakodnevno bori. Nije velika podrška koju ima ali to ga ne obeshrabruje jer tu su aktivisti organizacija NVO LGBT Forum Progres i SOGI, čiji je Vuk član. Nije kako kaže samo član organizacija, osjeća se i članom oorodice kojoj pripada po svojoj rodnoj orijentaciji. Navodi da su mu velika podrška i psiholozi i psihijatri koje posjećuje.

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen u dnevnom listu Pobjeda.

Premijera filma Duga od tame

Premijera filma Duga od tame

NVO „35mm“ upućuje javni poziv za prezentaciju filma Duga od tame, koja će se održati u hotelu Aurel na Starom Aerodromu u Podgorici, u četvrtak 10.10.2019. godine sa početkom u 10h. Pomenuti film prvi je dokumentarno igrani film o napadima na LGBTIQ zajednicu u Crnoj Gori a nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava a sprovodi NVO „35mm“.

Film je baziran na istinitim životnim pričama obrađenim u publikaciji publikacije „Nasilje nad LGBTIQ osobama i rodno zasnovano nasilje u Crnoj Gori – primjeri iz prakse“ koji potpisuju: Bojana Jokić, Maja Raičević i John M. Barac. Dramatizacijom opisanih priča želimo da ukažemo javnosti na prepreke, probleme, kritične situacije, odnos institucija i ostalih prema LGBTIQ populaciji. Želja nam je bila da prikažemo nade i snove pomenute zajednice, te razne zamke u koje upadaju zbog različitosti.

Nakon javne prezentacije, sa panelistima i panelistkinjama ćemo razgovarati o napadima na LGBTIQ zajednicu, od slučajeva diskriminacije do govora mržnje. Svoje znanje i iskustvo sa prisutnima će podijeliti: Blanka Radošević Marović – generalna direktorica Direktorata za unapređenje i zaštitu ljudskih prava Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ana Kalezić – državna tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i Bojana Jokić – predsjednica NVO LGBT Forum Progres.

Preporuke i smjernice u cilju prevencije i procesuiranja napada na LGBTIQ zajednicu daće: Milena Krsmanović – savjetnica za zaštitu od diskriminacije Ombudsmana, Tamara Pavićević – načelnica Odsjeka za prevenciju i rad policije u zajednici i John Barac – predsjednik NVO LGBTIQ Socijalni centar.

Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju pomenutom događaju i daju svoj doprinos jer će nakon ove aktivnosti biti urađena Publikacija sa zaključcima i preporukama u cilju smanjenja diskriminacije i govora mržnje prema LGBTIQ osobama u Crnoj Gori.

Za više informacija kontaktirate Kristinu Ćetković – programsku direktoricu NVO „35mm“ putem mejla kristina35mm@gmail.com ili telefona +38267788118.

Očekujemo vas na premijeri!

Trejler za film možete pogledati na linku.

 

Ekipa uvijek spremna za dijalog – u posjeti SOGI centru

Ekipa uvijek spremna za dijalog – u posjeti SOGI centru

Koordinatorka SOGI centra u Podgorici, koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Milica Špajak, govorila je o važnosti bezbjednog mjesta za LGBTIQ osobe u kojem se osjećaju sigurno i prihvaćeno i koji se nalazi na novoj lokaciji.

Kordinatorka ste SOGI centra u Podgorici koji se nalazi na novoj lokaciji. Da li ste u dosadašnjem radu imali neprijatnosti u novom naselju?

Od zvaničnog otvaranja SOGI centra u martu, nijesmo imali napada na sami prostor niti na članove/ice zajednice koja svakodnevno posjećuje naše prostorije i aktivno učestvuje u sadržaju i programu. Možemo reći da smo i više nego zadovoljni kako je prva polovina godine protekla kada je bezbjednost i sigurnost u pitanju, a nadamo se da ni u budućnosti nećemo imati probleme ove vrste.

S obzirom da ste smješteni u maloj zajednici u Podgorici kako je okruženje prihvatilo otvaranje i rad SOGI-ja?

Imajući u vidu da je Centar lociran u samom srcu Stare Varoši u Podgorici, očekivali smo neprijatnosti od strane okruženja. U početku, odnosno prvim nedeljama rada nailazili smo na nerazumijevanje najbližih komšija kojima se ideja centra za LGBTIQ zajednicu na ovoj lokaciji i nije baš dopadala. Međutim, zdravom i konstruktivnom komunikacijom, trenutno se svi, kako aktivisti, tako i zajednica, osjećaju bezbjedno, prihvaćeno i dobrodošlo na ovoj adresi.

sogi2

Prethodni centar je više puta bio kamenovan i pod stalnom policijskom zaštitom. To danas nije slučaj. Šta vidite kao razlog promjene?

Prije svega, prethodni SOGI centar funkcionisao je u periodu od 2013. do 2016. go dine, kao prvo LGBTIQ orijentisano mjesto u Crnoj Gori. Možemo reći da se naporima, prije svega civilnog sektora, situacija kroz ovih par godina dosta poboljšala za samu LGBTIQ zajednicu, pa je trenutno stanje društvene svijesti na mnogo boljem nivou, a sam stepen homofobije, iako još uvijek nedovoljno, umanjen u odnosu na godine iza nas.

Ipak, odlična saradnja sa Upravom policije omogućava nam da na većim tematskim okupljanjima zajednice imamo policijsku zaštitu i dodatno se osjećamo bezbjedno.

Da li postoje procedure kada su u pitanju napadi na LGBTIQ osobe u Centru?

Što se tiče samog Centra, rad i funkcionisanje istog definisan je Kućnim redom, koji je javno dostupan svima koji su korisnici, a kojim se eksplicitno zabranjuje svaki oblik nasilja, diskriminacije, govora mržnje, netolerancije ili netrpeljivosti unutar prostorija Centra – bilo to usmjereno između unutar zajednice ili drugih pojedinaca.

Koordinatorka zadržava pravo zabrane boravka i/ili dolaska svim licima za koja procijeni da su prekršili Kućni red i/ili da nanose štetu kako drugim članovima, tako i ugledu samog Centra.

Članovima zajednice, uvijek je na raspolaganju koordinatorka Centra – dok borave u istom, a onima koji dolaze po pomoć maksimalno se izlazi u susret kako razgovorom, tako i daljim postupkom djelovanja ukoliko je to potrebno. Osim koordinatorke, većinu vremena su dostupni i volonteri i volonterke koji aktivno učestvuju u funkcionisanju Centra, bez kojih mjesto ne bi imalo značaj koji trenutno ima.

Kako ocjenjujete posjećenost aktivnosti i programa? Postoje li prepreke u zajednici?

Često nam dolaze članovi/ce koji još uvijek nisu autovani i prepoznati od strane drugih. Jednostavno ne žele da budu dio zajednice ali im je potreban prostor u kome će se osjećati sigurno. Zato se na listama i potpisuju inicijalima. Ovo je posebno vidljivo kod djevojaka i žena ali i razumljivo. Žene nemaju „vjetar u leđa“ kao ni prepoznatljive žene koje vode pokret. S toga treba raditi na vidljivosti. Mi često organizujemo okupljanja ili tematske radionice koje posjećuju uglavnom mladi od 16 do 25 godina.

S obzirom da dolazite sa Sjevera Crne Gore i da LGBTIQ prostori postoje jedino u Podgorici kakav je Vaš stav o tome? Koliko ovakvi prostori nedostaju širom Crne Gore?

Iako smo dosta napredovali od 2010. godine kada je LGBTIQ pokret i započeo u Crnoj Gori i stopa prihvatanja LGBTIQ osoba donekle porasla, realno stanje stvari je daleko od prihvatajućeg i sigurnog za samu zajednicu. Posebno ako govorimo o sjevernoj regiji, gdje je ova tema i dalje nedovoljno zastupljena, a stanovnici sjevernih opština posjeduju malo znanja o LGBTIQ osobama, van onoga što biva medijski prezentovano.

sogi4

Kako i sama dolazim sa Sjevera, voljela bih jednoga dana vidjeti LGBTIQ friendly prostor i u svom gradu, međutim, smatram da je još uvijek rano govoriti o tome.

Po mom mišljenju, kako bi prostor za zajednicu uspješno funkcionisao na Sjeveru države ili u bilo kojem gradu van Podgorice, neophodno je što bolje upoznati lokalno stanovništvo sa LGBTIQ tematikom – kroz treninge, obuke, kampanje, itd. Ujedno ohrabriti članove zajednice iz manjih opština da slobodno žive svoje živote bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Kada postignemo imalo razumijevanja i/ili prihvatanja za LGBTIQ zajednicu na Sjeveru – biće vrijeme i za postojanje ove vrste prostora van Glavnog grada.

Zašto LGBTIQ zajednica treba da posjećuje SOGI?

SOGI centar jeste mjesto gdje LGBTIQ zajednica može doći, okupiti se, zabaviti i osjećati se bezbjedno, dalje od neprihvatanja i stigme koja je i dalje dio našeg društva.

Svim korisnicima/cama dostupan je širok spektar mogućnosti i bogat sadržaj kojim se zadovoljavaju potrebe same zajednice u Crnoj Gori. Od psihosocijalne podrške, do raznih radionica, edukacija, obuka, predavanja i druženja. Svi članovi zajednice mogu pronaći nešto što je u sklopu njihovog interesovanja ili prosto posjetiti Centar i dobiti besplatno osvježenje i čaj/kafu uz mogućnost upoznavanja prisutnih.

Iskustvo je pokazalo da ovaj prostor doprinosi razvoju nivoa samopouzdanja kod mladih LGBTIQ osoba, a značajno poboljšava psihološko, emocionalno i sveukupno zdravlje.

U SOGI-ju vas čeka vesela i nasmijana ekipa, uvijek spremna za druženje i dijalog.

Dobrodošli/e! 🙂

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Standard.

Ljubavlju svoje porodice protiv brutalnosti okoline

Ljubavlju svoje porodice protiv brutalnosti okoline

Na razgovor je došao vidno zadovoljan i odmoran. Upravo se vratio iz Mojkovca gdje je pomagao svojima da se pripreme za zimu. Kroz razgovor je objasnio da voli da boravi kod svojih, ne samo zbog čistog zraka na sjeveru, već i porodične atmosfere koja mu prija i uvijek ga osnaži i pripremi za nedaće. Podršku porodice nije imao odmah nakon autovanja, već nakon procesa i osnaživanja, što je trajalo tri godine. Nakon tog perioda stekao je puno razumijevanje, shvatanje i podršku svojih. Danas je prihvaćen. S druge strane, vršnjaci i okolina nisu bili otvoreni da ga prihvate već brutalni.

„Ne osjećam da mi je bezbjednost ugrožena. Vjerujem da je sve do stava, upornosti i edukacije“ – objašnjava Nikola Ilić, trans muškarac, položaj jednog pripadnika LGBTIQ zajednice u Podgorici.

Tvrdi da je u njegovom slučaju bilo komplikovano „traženje svog identiteta“, ali da nakon spoznaje sebe i istinskog ja, nije bilo prepreka već se hrabro autovao drugima. Bio je siguran da život želi da nastavi kao muškarac i čekao je pogodan momenat da to saopšti porodici i okolini. To je bilo na prelasku iz osnovne u srednju školu. Tada je promijenio i sredinu, iz Mojkovca se preselio u Podgoricu.

„Rekao bih da od treće godine osjećam da sam dječak. Drugi su to opisivali kao muškobanjasto ponašanje. Znam da sam oduvijek želio da budem nečiji momak, otac, deda. To je bio moj osjećaj“ – nastavlja svoju priču.

Dodaje da je tada svoj pol posmatrao kao problem, svoje ponašanje kao neprilagođeno. Sada zna da je u pitanju bio nedostatak obrazovanja o različitim seksualnim identitetima, polu i rodu. Danas je Nikola ponosni trans muškarac.

„Ponosan sam na svoju transrodnost jer sam kao trans muškarac morao mnogo toga u životu da podnesem i prođem razne faze kako bih bio ono što sam oduvijek osjećao da jesam“ – objašnjava razliku između trans i cis muškarca.

Dodaje da su cis muškarci rođenjem dobili „odlike“ muškog pola dok je on morao da se u početku krije, vezuje zavojima, bandažira i na kraju podvrgne gornoj operaciji kako bi tijelo prilagodio polu za koji osjeća da mu pripada.

Za proces tranzicije je prvo saopštio tetki, a kasnije cijeloj porodici, uključujući i babu i dedu koji su ga podigli.

„Stariji ljudi možda i jesu patrijarhalni ali i dalje mogu da razumiju. Znam da postoji prostor da ljubav uz prave informacije uspije da dopre do njih. Moj pradeda nikada nije pogriješio u komunikaciji kada sam tražio da mi se obraćaju u muškom rodu. Skoro su moju babu pitali šta joj radi unuka i gdje je, a ona im je odbrusila da sigurno misle na njenog unuka“ – s ponosom ističe ljubav i podršku koju sada ima od svojih najbližih.

Iako u krugu porodice voljen i poštovan, osjetio je diskriminaciju i višestruku marginalizaciju od strane drugih s obzirom da je dijete bez oca, dolazi sa Sjevera, te da su ga podigli roditelji njegove majke.

Zbog lošeg životnog iskustva i želje da pomogne drugima da ne proživljavaju isto što i on, sa 19. godina već je aktivista u borbi za ljudska prava. Želja mu je da inspiriše druge i osnaži ih da budu ponosni na ono što jesu. Bio je žrtva brutalnog nasilja vršnjaka i obrazovnog sistema s obzirom da se sa 14-15 godina autovao i tražio da mu se obraćaju u muškom rodu.

„Nastavnici u školi ali i u domu nisu željeli da mi se obraćaju kao Nikoli. Tvrdili su da tako nešto ne postoji. Da izmišljam“ – prisjeća se bolnih uspomena iz perioda odrastanja.

S obzirom da u školi nije dobijao poštovanje i priznanje za svoju transrodnost, često je bježao iz škole, imao mnogo izostanaka… Nisu samo izostanci pratili njegov proces tranzicije. Zbog brutalnosti okoline često je imao suicidalne misli, osjećao anksioznost i depresiju. U jednom trenutku u domu za učenike pretrpio je brutalni napad u prostorijama učeničkog doma.

„Psovali su me, kinjili, maltretirali, udarali. I tako nekoliko sati. Tek nakon poziva moje majke nasilnici su privedeni i protiv njih je pokrenut sudski postupak. Nisu me ni pozvali na suđenje a oni su na kraju kažnjeni sa opomenom. Od tada sam izgubio vjeru u pravosuđe“ – nastavlja svoju priču Nikola.

Nasilnici su se izvukli sa opomenom a on sa traumom koja ga je pratila godinama. Doživljavao bi stres svaki put kada bi neko u njegovoj blizini vikao. Da bi se izborio sa iskustvom nasilja morao je redovno da posjećuje psihologa.

Nastavio je da živi u domu za učenike u ženskom dijelu jer mu ustanova nije dozvoljavala da pređe u dio namijenjen za muškarce. Imao je razumijevanje cimerki i drugarica. Maltretiranje u školi više nije mogao da trpi pa je 4. razred završio vanredno. Vrijeme provedeno van časova iskoristio je za rad na sebi, zdravlju i samopouzdanju.

Postojala je u školi jedna svijetla tačka. Nastavnica Engleskog jezika dala mu je kontakt Jovana Ulićevića, učenika kome je predavala a koji je tada bio jedini javno autovan trans muškarac u Crnoj Gori.

„Od razgovora sa Jovanom moj život se promijenio. Dugo sam se razmišljao da li da ga pozovem ali sam na kraju skupio hrabrost i to učinio. Sjećam se da smo razgovarali satima na prvom sastanku. Objasnio mi je servise organizacija Spektra, Kvir i Juventas za osobe poput mene, kao i da godinama rade na okupljanju, osnaživanju i edukovanju zajednice i naših prijatelja i porodica. Stali su u moju zaštitu. Od tada počinje moje osnaživanje“ – kaže Nikola koji je danas jedan od koordinatora Asocijacije Spektra.

Jedan od servisa pomenutih organizacija je podrška roditeljima koji imaju djecu iz LGBTIQ zajednice. Nikola dodaje da je veoma važno pomoći roditeljima u trenucima kada misle da gube dijete i dobijaju novo, kada svoje dijete posmatraju kao dvije osobe iako je u pitanju jedna.

„Ljudi iz organizacija su, kada sam odlučio da se prilagodim onome što više jesam, razgovarali sa mojom majkom i pomogli joj da dođe do pravih informacija i samim tim da me bolje razumije. Njen spokoj donio je i meni mir. Ne samo trans osobe već i njihove porodice osjećaju veliki pritisak. Treba da se nose sa sramotom koja im je nametnuta a to nije lako“ – objašnjava mladić.

Sačuvao je odnos sa svojima. Dio je porodice kao što je to bio dok nije prilagodio pol. Kada bi išao u Mojkovac kod svojih bi nosio izvještaje od psihologa, tekstove koje je pisao o transrodnosti, publikacije i čitao im… Na taj način nije samo njih obrazovao već i osnaživao sebe.

„Kada god te neko spomene i kaže da si unuka mi ga ispravimo. Mi te uvijek branimo“ – rekla mu je baba dok je bio kod njih tokom odmora.

Nikola je trenutno u vezi sa trans ženom. Objašnjava da je tek sa njom prigrlio svoju transrodnost jer ga doživljava kao osobu. Dodaje da su ga prije nje, djevojke tretirale kao cis muškarca i da je to uticalo na njegovu disforiju.

„Pokušavao sam da se uklopim u cis normativ, to jeste da budem muškarac koji pripada muškom polu rođenjem. Fizički kontakt sa djevojkama mi nije prijao jer sam se trudio da budem nešto što nisam kako bih bio ono što one žele. Sa Hanom je drugačije i moja transrodnost nije veća od mene“ – govori o svojoj vezi.

Ne želi više da se uklapa u cis normativni i binarni sistem koji muškarcima i ženama nameću uloge u odnosu na pol i rod. Shvata osobe koje ne žele da prihvate svoje seksualne i rodne identitete i ne osuđuje ih.

„Smatram da društvo osuđuje različitosti pa je razumljivo da mnogi žele biti dio većine. Ja ne želim da budem dio mase. Moja različitost mi je pomogla da prihvatim i zavolim sebe ovakvog kakav jesam. Ljudima koji žive po principima patrijarhalnog sistema je teško da shvate zašto neko želi da prilagodi pol, posebno ako se radi o prelasku iz pozicije moći – muškarca u poziciju nemoći – žene. Ljudi nisu fokusirani na sebe, na lični razvoj i doprinos društvu“ – govori Nikola o razlozima svog aktivizma.

Dodaje da je važno da LGBTIQ zajednica bude vidljiva, da se osobe povezuju sa njom kako bi svi zajedno mijenjali svijet na bolje. Zbog toga će 21. septembra biti na Prajdu i poziva druge da pokažu solidarnost, ljubav i podršku.

Za kraj govorio je o željama za budućnost.

„Da bi promijenile oznake za pol u dokumentima trans osobe moraju da prođu kroz potpunu tranziciju. To znači da moramo da pristanemo na sterilizaciju. A ja bih volio jednog dana da u očima svoga djeteta vidim sebe, da ima moje pokrete, da prepoznam nasljeđe moje porodice…“

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen u listu Pobjeda nedjeljom 1. septembra 2019.

Pobjeda nedjeljom 15 str.