35mm - 35mm je nevladina, neprofitna organizacija sa vizijom promovisanja univerzalnih demokratskih vrijednosti, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona kako bi pomogla približavanju Crne Gore Evropskoj uniji i drugim integracionim procesima. Od 2011. godine 35mm je dio Građanske alijanse.

Tag Archives

4 Članaka
Premijera filma Duga od tame

Premijera filma Duga od tame

NVO „35mm“ upućuje javni poziv za prezentaciju filma Duga od tame, koja će se održati u hotelu Aurel na Starom Aerodromu u Podgorici, u četvrtak 10.10.2019. godine sa početkom u 10h. Pomenuti film prvi je dokumentarno igrani film o napadima na LGBTIQ zajednicu u Crnoj Gori a nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava a sprovodi NVO „35mm“.

Film je baziran na istinitim životnim pričama obrađenim u publikaciji publikacije „Nasilje nad LGBTIQ osobama i rodno zasnovano nasilje u Crnoj Gori – primjeri iz prakse“ koji potpisuju: Bojana Jokić, Maja Raičević i John M. Barac. Dramatizacijom opisanih priča želimo da ukažemo javnosti na prepreke, probleme, kritične situacije, odnos institucija i ostalih prema LGBTIQ populaciji. Želja nam je bila da prikažemo nade i snove pomenute zajednice, te razne zamke u koje upadaju zbog različitosti.

Nakon javne prezentacije, sa panelistima i panelistkinjama ćemo razgovarati o napadima na LGBTIQ zajednicu, od slučajeva diskriminacije do govora mržnje. Svoje znanje i iskustvo sa prisutnima će podijeliti: Blanka Radošević Marović – generalna direktorica Direktorata za unapređenje i zaštitu ljudskih prava Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ana Kalezić – državna tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i Bojana Jokić – predsjednica NVO LGBT Forum Progres.

Preporuke i smjernice u cilju prevencije i procesuiranja napada na LGBTIQ zajednicu daće: Milena Krsmanović – savjetnica za zaštitu od diskriminacije Ombudsmana, Tamara Pavićević – načelnica Odsjeka za prevenciju i rad policije u zajednici i John Barac – predsjednik NVO LGBTIQ Socijalni centar.

Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju pomenutom događaju i daju svoj doprinos jer će nakon ove aktivnosti biti urađena Publikacija sa zaključcima i preporukama u cilju smanjenja diskriminacije i govora mržnje prema LGBTIQ osobama u Crnoj Gori.

Za više informacija kontaktirate Kristinu Ćetković – programsku direktoricu NVO „35mm“ putem mejla kristina35mm@gmail.com ili telefona +38267788118.

Očekujemo vas na premijeri!

Trejler za film možete pogledati na linku.

 

Ljubavlju svoje porodice protiv brutalnosti okoline

Ljubavlju svoje porodice protiv brutalnosti okoline

Na razgovor je došao vidno zadovoljan i odmoran. Upravo se vratio iz Mojkovca gdje je pomagao svojima da se pripreme za zimu. Kroz razgovor je objasnio da voli da boravi kod svojih, ne samo zbog čistog zraka na sjeveru, već i porodične atmosfere koja mu prija i uvijek ga osnaži i pripremi za nedaće. Podršku porodice nije imao odmah nakon autovanja, već nakon procesa i osnaživanja, što je trajalo tri godine. Nakon tog perioda stekao je puno razumijevanje, shvatanje i podršku svojih. Danas je prihvaćen. S druge strane, vršnjaci i okolina nisu bili otvoreni da ga prihvate već brutalni.

„Ne osjećam da mi je bezbjednost ugrožena. Vjerujem da je sve do stava, upornosti i edukacije“ – objašnjava Nikola Ilić, trans muškarac, položaj jednog pripadnika LGBTIQ zajednice u Podgorici.

Tvrdi da je u njegovom slučaju bilo komplikovano „traženje svog identiteta“, ali da nakon spoznaje sebe i istinskog ja, nije bilo prepreka već se hrabro autovao drugima. Bio je siguran da život želi da nastavi kao muškarac i čekao je pogodan momenat da to saopšti porodici i okolini. To je bilo na prelasku iz osnovne u srednju školu. Tada je promijenio i sredinu, iz Mojkovca se preselio u Podgoricu.

„Rekao bih da od treće godine osjećam da sam dječak. Drugi su to opisivali kao muškobanjasto ponašanje. Znam da sam oduvijek želio da budem nečiji momak, otac, deda. To je bio moj osjećaj“ – nastavlja svoju priču.

Dodaje da je tada svoj pol posmatrao kao problem, svoje ponašanje kao neprilagođeno. Sada zna da je u pitanju bio nedostatak obrazovanja o različitim seksualnim identitetima, polu i rodu. Danas je Nikola ponosni trans muškarac.

„Ponosan sam na svoju transrodnost jer sam kao trans muškarac morao mnogo toga u životu da podnesem i prođem razne faze kako bih bio ono što sam oduvijek osjećao da jesam“ – objašnjava razliku između trans i cis muškarca.

Dodaje da su cis muškarci rođenjem dobili „odlike“ muškog pola dok je on morao da se u početku krije, vezuje zavojima, bandažira i na kraju podvrgne gornoj operaciji kako bi tijelo prilagodio polu za koji osjeća da mu pripada.

Za proces tranzicije je prvo saopštio tetki, a kasnije cijeloj porodici, uključujući i babu i dedu koji su ga podigli.

„Stariji ljudi možda i jesu patrijarhalni ali i dalje mogu da razumiju. Znam da postoji prostor da ljubav uz prave informacije uspije da dopre do njih. Moj pradeda nikada nije pogriješio u komunikaciji kada sam tražio da mi se obraćaju u muškom rodu. Skoro su moju babu pitali šta joj radi unuka i gdje je, a ona im je odbrusila da sigurno misle na njenog unuka“ – s ponosom ističe ljubav i podršku koju sada ima od svojih najbližih.

Iako u krugu porodice voljen i poštovan, osjetio je diskriminaciju i višestruku marginalizaciju od strane drugih s obzirom da je dijete bez oca, dolazi sa Sjevera, te da su ga podigli roditelji njegove majke.

Zbog lošeg životnog iskustva i želje da pomogne drugima da ne proživljavaju isto što i on, sa 19. godina već je aktivista u borbi za ljudska prava. Želja mu je da inspiriše druge i osnaži ih da budu ponosni na ono što jesu. Bio je žrtva brutalnog nasilja vršnjaka i obrazovnog sistema s obzirom da se sa 14-15 godina autovao i tražio da mu se obraćaju u muškom rodu.

„Nastavnici u školi ali i u domu nisu željeli da mi se obraćaju kao Nikoli. Tvrdili su da tako nešto ne postoji. Da izmišljam“ – prisjeća se bolnih uspomena iz perioda odrastanja.

S obzirom da u školi nije dobijao poštovanje i priznanje za svoju transrodnost, često je bježao iz škole, imao mnogo izostanaka… Nisu samo izostanci pratili njegov proces tranzicije. Zbog brutalnosti okoline često je imao suicidalne misli, osjećao anksioznost i depresiju. U jednom trenutku u domu za učenike pretrpio je brutalni napad u prostorijama učeničkog doma.

„Psovali su me, kinjili, maltretirali, udarali. I tako nekoliko sati. Tek nakon poziva moje majke nasilnici su privedeni i protiv njih je pokrenut sudski postupak. Nisu me ni pozvali na suđenje a oni su na kraju kažnjeni sa opomenom. Od tada sam izgubio vjeru u pravosuđe“ – nastavlja svoju priču Nikola.

Nasilnici su se izvukli sa opomenom a on sa traumom koja ga je pratila godinama. Doživljavao bi stres svaki put kada bi neko u njegovoj blizini vikao. Da bi se izborio sa iskustvom nasilja morao je redovno da posjećuje psihologa.

Nastavio je da živi u domu za učenike u ženskom dijelu jer mu ustanova nije dozvoljavala da pređe u dio namijenjen za muškarce. Imao je razumijevanje cimerki i drugarica. Maltretiranje u školi više nije mogao da trpi pa je 4. razred završio vanredno. Vrijeme provedeno van časova iskoristio je za rad na sebi, zdravlju i samopouzdanju.

Postojala je u školi jedna svijetla tačka. Nastavnica Engleskog jezika dala mu je kontakt Jovana Ulićevića, učenika kome je predavala a koji je tada bio jedini javno autovan trans muškarac u Crnoj Gori.

„Od razgovora sa Jovanom moj život se promijenio. Dugo sam se razmišljao da li da ga pozovem ali sam na kraju skupio hrabrost i to učinio. Sjećam se da smo razgovarali satima na prvom sastanku. Objasnio mi je servise organizacija Spektra, Kvir i Juventas za osobe poput mene, kao i da godinama rade na okupljanju, osnaživanju i edukovanju zajednice i naših prijatelja i porodica. Stali su u moju zaštitu. Od tada počinje moje osnaživanje“ – kaže Nikola koji je danas jedan od koordinatora Asocijacije Spektra.

Jedan od servisa pomenutih organizacija je podrška roditeljima koji imaju djecu iz LGBTIQ zajednice. Nikola dodaje da je veoma važno pomoći roditeljima u trenucima kada misle da gube dijete i dobijaju novo, kada svoje dijete posmatraju kao dvije osobe iako je u pitanju jedna.

„Ljudi iz organizacija su, kada sam odlučio da se prilagodim onome što više jesam, razgovarali sa mojom majkom i pomogli joj da dođe do pravih informacija i samim tim da me bolje razumije. Njen spokoj donio je i meni mir. Ne samo trans osobe već i njihove porodice osjećaju veliki pritisak. Treba da se nose sa sramotom koja im je nametnuta a to nije lako“ – objašnjava mladić.

Sačuvao je odnos sa svojima. Dio je porodice kao što je to bio dok nije prilagodio pol. Kada bi išao u Mojkovac kod svojih bi nosio izvještaje od psihologa, tekstove koje je pisao o transrodnosti, publikacije i čitao im… Na taj način nije samo njih obrazovao već i osnaživao sebe.

„Kada god te neko spomene i kaže da si unuka mi ga ispravimo. Mi te uvijek branimo“ – rekla mu je baba dok je bio kod njih tokom odmora.

Nikola je trenutno u vezi sa trans ženom. Objašnjava da je tek sa njom prigrlio svoju transrodnost jer ga doživljava kao osobu. Dodaje da su ga prije nje, djevojke tretirale kao cis muškarca i da je to uticalo na njegovu disforiju.

„Pokušavao sam da se uklopim u cis normativ, to jeste da budem muškarac koji pripada muškom polu rođenjem. Fizički kontakt sa djevojkama mi nije prijao jer sam se trudio da budem nešto što nisam kako bih bio ono što one žele. Sa Hanom je drugačije i moja transrodnost nije veća od mene“ – govori o svojoj vezi.

Ne želi više da se uklapa u cis normativni i binarni sistem koji muškarcima i ženama nameću uloge u odnosu na pol i rod. Shvata osobe koje ne žele da prihvate svoje seksualne i rodne identitete i ne osuđuje ih.

„Smatram da društvo osuđuje različitosti pa je razumljivo da mnogi žele biti dio većine. Ja ne želim da budem dio mase. Moja različitost mi je pomogla da prihvatim i zavolim sebe ovakvog kakav jesam. Ljudima koji žive po principima patrijarhalnog sistema je teško da shvate zašto neko želi da prilagodi pol, posebno ako se radi o prelasku iz pozicije moći – muškarca u poziciju nemoći – žene. Ljudi nisu fokusirani na sebe, na lični razvoj i doprinos društvu“ – govori Nikola o razlozima svog aktivizma.

Dodaje da je važno da LGBTIQ zajednica bude vidljiva, da se osobe povezuju sa njom kako bi svi zajedno mijenjali svijet na bolje. Zbog toga će 21. septembra biti na Prajdu i poziva druge da pokažu solidarnost, ljubav i podršku.

Za kraj govorio je o željama za budućnost.

„Da bi promijenile oznake za pol u dokumentima trans osobe moraju da prođu kroz potpunu tranziciju. To znači da moramo da pristanemo na sterilizaciju. A ja bih volio jednog dana da u očima svoga djeteta vidim sebe, da ima moje pokrete, da prepoznam nasljeđe moje porodice…“

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen u listu Pobjeda nedjeljom 1. septembra 2019.

Pobjeda nedjeljom 15 str.

 

Važan je stav

Važan je stav

Kako živjeti sa bremenom društveno rodnih uloga

Pažljivo smo izabrali mjesto gdje ćemo razgovarati o njihovim životima i periodima tranzicije. Zbog lošeg iskustva koje su imali nerado govore o prilagođavanju pola kroz koje prolaze. Pavle i Petar nisu dio medicinske i druge statistike, već osobe koje su zbog rodnog nesklada morale da podnesu breme koje društvo stavlja svima onima koji su različiti i drugačiji.

Najbolji drugovi različito vide F64 i život sa šifrom za transseksualnost. Pavle je od ranog djetinjstva sebe smatrao muškarcem i tako se i ponašao. Prilagođavanje pola je došlo kao logičan izbor u životu koji je već živio.

„Sve je do stava. Ja sam znao oduvijek da sam dječak i tražio sam od svih u okruženju da mi se tako i obraćaju. Kada bi neko želio da me povrijedi obraćao mi se kao djevojčici ali ja na to nisam obraćao pažnju. Od kada znam za sebe sam muškarac. Živio sam život kao muškarac i prije tranzicije. Za sebe nikada ne kažem da sam trans muškarac“ – izričit je Pavle.

Jedan je od prvih pacijenata koji se odlučio da gornju operaciju tj. rekonstrukciju dojki izvrši u Crnoj Gori. Kaže da je zahvalan doktoru koji je shvatio njegovu životnu situaciju i pomogao mu da se što prije vrati svakodnevnom životu. Od onih koji su mu pomogli u procesu tranzicije izdvaja i Jelenu Čolaković i Anu Dedivanović iz NVO Juventas. Napominje da ne pripada zajednici i da ne žele da ga povezuju sa njom.

„Često sam u gradu čuo priče o meni i mom životu. Ovo je mala sredina i stvari ne ostaju povjerljive a ja ne želim da budem dio statistike. Želim da živim život i moje je pravo da govorim ili ćutim o svojoj prošlosti“ – priča Pavle pomalo ogorčeno.

Zbog iskustva svog prijatelja, sada Petar koji ulazi u tranziciju, ne želi pomoć organizacija koje se bave LGBTIQ+ pravima, već mu je dovoljna podrška nekoliko trans osoba koje ima u svom okruženju. Nada se da će posle prvobitnog šoka i njegova porodica naći razumijevanja da svoj pol prilagodi rodu u kome se osjeća dobro.

„Prvo sam rekao tetki da želim da prilagodim pol. Bila mi je u početku podrška. Kasnije kada sam to saopštio roditeljima doživio sam šok i osjetio da gubim podršku jer je ona sada na njihovoj strani. Čini mi se da je majka najteže primila vijest o mojoj odluci“ – počinje svoju priču Petar.

Dodaje da mu je porodica mnogo bitna i da se nada da će poslije svega ipak biti uz njega. Radi porodičnih odnosa pristao je na ispunjenje želja prije konačne odluke o prilagođavanju pola. Familija mu je najvažnija u životu i ne želi da ulazi u sukobe iako je svjestan da su njihovi zahtjevi nerealni i da neće promijeniti njegovu odluku. Ipak, zbog ljubavi koju osjeća prema svojima pristao je da zajedno sa ocem pođe kod psihijatra, da sačeka sa hormonskom terapijom i operativnim zahvatima, te posjeti i razgovara sa osobom za koju njegovi tvrde da se kaje zbog prilagođavanja pola.

„Zajedno smo otišli kod psihijatrice koju su preporučili prijatelji mojih roditelja. Kada je saopštila da je rodna disforija u pitanju, otac je počeo da plače. Objasnila mu je da ne treba da plače nego da bude uz mene, dozvoli mi i pomogne da budem srećan. Čini mi se da je razgovor zaista uticao na njega i da je omekšao. S druge strane majka je sve izričitija u stavu da treba da se liječim“ – objašnjava Petar porodičnu situaciju od kada se autovao kao trans muškarac.

Svakodnevno prolazi kroz emotivnu buru s obzirom da njegovi roditelji ne mogu da se pomire sa činjenicom da on želi da prilagodi svoj pol. I dalje ga oslovljavaju ženskim imenom i obraćaju mu se u ženskom rodu iako on sam koristi muški rod. Najteže mu padaju majčine suze ali istrajan je u svojoj odluci.

„Naveče se majka uvuče u moju sobu i dok misli da spavam poljubi me u glavu. Osjetim njene suze na licu. Žao mi je što prolazi kroz sve ovo i zbog toga pristajem na njihove zahtjeve. Nadam se da će vidjeti koliko i ja patim zbog njihovog nerazumijevanja i da će na kraju prihvatiti. Ne želim ni da pomislim da živim odvojen od svoje porodice ali ni kao žena“ – nastavlja razgovor.

Njegov prijatelj Pavle nije imao podršku porodice te je morao snagu da nađe u sebi ali i prijateljima kojima je bio okružen. Zato je sada veliki oslonac Petru. Zajedno prave planove za budućnost i tranziciju koja predstoji Petru.

Prisjećajući se perioda tranzicije Pavle kroz šalu kaže da mu je najlakše bilo nabaviti pristanak i mišljenje staratelja o postojanju rodne disforije jer se „oduvijek ponašao kao muškarac“. Ipak, nije sve išlo bez problema. Transfobiju, to jeste predrasude i diskriminaciju prema onima koji prekoračuju ili narušavaju rodne uloge, osjetio je u životu više puta. Često je bio prinuđen da radi na crno. Morao je da bira slabije plaćene poslove i zaposlenje bez osiguranja zbog lošeg iskustva koje je svaki put doživljavao kada je morao da priloži identifikaciju u kojoj je još uvijek stajalo žensko ime i rod.

„Kada bi mi tražili radnu knjižicu odugovlačio bih i nalazio razne izgovore. Mijenjao sam poslove jer nisam želio da proživljavam iznova neprijatne situacije. Neki poslodavci su iskorišćavali moju poziciju pa se dešavalo da ne budem isplaćen“ – objašnjava Pavle nedaće sa kojima se suočavao.

Nikada nije, kako kaže, dozvoljavao na sebe i rijetko je bio ugrožen zbog toga što je muškarac sa ličnom kartom žene. Međutim, našao se u bio u situaciji zbog koje je podnio prijavu policiji.

„Grupa momaka u dijelu grada u kome sam radio je saznala da sam se rodio kao djevojčica. Jednu veče su me sačekali nakon posla i dobacivali mi i vrijeđali me. Željeli su da znaju šta sam. Otišao sam u policiju i prijavio ih“ – sjeća se nerado incidenta.

Kao i mnogi i on je prijavu kasnije povukao. Kaže da je dugo razmišljao i odlučio da zaboravi na taj događaj i tu grupu momaka. Izabrao je da ne produbljuje sukob već da nastavi sa svojim životom. Ali dodaje da je to njegov životni stav i da je naučio da se nosi sa problemima na svoj način.

Ono što mu i dalje teško pada jeste hormonska terapija koju će morati da prima do kraja života. Jedna od nuspojava uzimanja testosterona jeste agresivnost. Tada kaže ne prepoznaje samog sebe i najviše mu prija da se skloni od drugih. Naučio je da se nosi s tim i upozori osobe oko sebe na svoje ponašanje i zamoli ih da mu daju prostora i vremena. Na uklanjanje jajnika i ostale hirurške intervencije još uvijek nije spreman jer razmišlja o budućnosti i riziku od gubitka koštane mase.

Petru tek predstoji tranzicija. Prisjeća se odrastanja i otkrivanja seksualnog i rodnog identiteta. Naviru mu sjećanja i reakcije poroedice na njegov odabir garderobe, stila oblačenja, frizure, simpatija…

„Odlučio sam da dugu kosu otkinem i ošišam se na kratko. I tada je majka doživjela šok. U jednom periodu su rekli da im ne smeta ako sam lezbejka. Ali ja nikada sebe nisam vidio kao lezbejku. Nikada nisam mogao za sebe da kažem da sam to. Ja sam muškarac i želim da izlazim sa ženama“ – nastavlja priču Petar dok ga njegova djevojka grli.

Kažu da kriju da su u vezi s obzirom da njegovi smatraju da je ona takođe „kriva“ za njegovu odluku i želju da prilagodi pol. Dodaje da je svjestan da i njoj predstoji razgovor sa roditeljima da je u vezi sa trans muškarcem. Kažu da su srećni što imaju razumijevanja jedno za drugo kada je njihova okolina nespremna da ih razumije.

„Radim zajedno sa ocem. Uvijek kada je on tu njegove kolege govore kako sam dobar čovjek i kako može biti ponosan na mene. Ali on to ne čuje. Njega interesuje šta će drugi reći kada prilagodim pol“ – završava Petar priču.

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Dio teksta je objavljen u dnevnim novinama DAN i online izdanju.

Zbog kulta muškarca strejt izgleda, odbačeni svi drugi

Zbog kulta muškarca strejt izgleda, odbačeni svi drugi

Životna priča gej muškarca koji je pokušao da u Americi pronađe utočište od svakodnevne diskriminacije a zatim bio izložen nasilju od strane čovjeka sa kojim je bio u braku.

„Mislim da nema ništa teže nego biti prisiljen da živiš kao gej osoba u heteronormativnom društvu i da cijeli svoj život prilagođavaš takvom društvu kako ne bi svoj položaj još više otežavao“, počinje životnu priču gej momak koji je želio da ostane anoniman.

Živi u porodici koja zna za njegovu seksualnu orijentaciju i „autovanje“ mu je donijelo svakodnevni stres, posebno u odnosu sa majkom koja i dalje ispoljava homofobiju prema njemu.

Anksioznost mu stvaraju i ostali društveni kontakti u kojima na svojoj koži osjeća i proživljava netrpeljivost i mržnju prema gej muškarcima, poput vježbanja u teretani.

„Treniram sa najvećim homofobima i to u malom gradu gdje se sve zna. Upravo zbog toga sam se dugo predomišljao da li da idem na treninge ili ne. Vremenom sam uspio da se uklopim, iako vrlo teško, u ambijent koji mi nimalo ne pristaje. Prisilio sam sebe kako bih život učinio lakšim i kako bih mogao da treniram. Treninzi su banalna stvar i svima dostupni u normalnim sredinama. Ipak, meni je i to jako teško palo, jer sam morao sve iz temelja da mijenjam kako bih se prilagodio situaciji u kojoj sam se našao“, opisuje jedan „običan“ dan gej muškarca.

Sa depresijom i anksioznošću se bori već više od sedam godina, a sve je, objašnjava, počelo teškim djetinjstvom zbog maloljetničkog nasilja kojem je bio izložen u osnovnoj i srednjoj školi. Samo zato što je bio drugačiji.

„Ne predajem se, ali najljepše godine su prošle u strahu, borbi, promašenom životu, izgubljenim snovima“, nastavlja priču sa neskrivenim optimizmom.

U jednom periodu ukazala mu se prilika da otputuje za Sjedinjene Američke Države i tamo nastavi život. Nadao se da će moći da uživa sva ljudska prava i slobode koje u Crnoj Gori nije imao. Na težak način shvatio je da je u pitanju bila iluzija.

„Bježeći od surove realnosti koja me zadesila u Crnoj Gori, pošao sam u skroz nepoznato, a nepripremljen“ – prisjeća se motiva za odlazak u Ameriku.

Dobio je ponudu dalekih rođaka, iz ruralnog dijela, da brine o njihovoj tetki i posjećuje je u staračkom domu. Govori da su obećanja putem internet komunikacije bila jedno a realnost i ono što ga je dočekalo sasvim drugo.

„Živio sam izolovano od civilizacije sa dvoje ljudi koji su u startu iskazalianimozitet prema meni, a bez ikakvog razloga. Pomislio sam kako sam pošao iz jedne očajne situacije samo kako bih dospio u još goru“, opisuje prve mjesece provedene u Americi.

Objašnjava da je najbliži veliki grad bio Sent Luis, ali za njega nezamisliv s obzirom da nije imao prevoz, ni američki broj, prijatelje… Samoću je pokušao da prevaziđe putem aplikacije i virtuelne komunikacije sa gej zajednicom. Tako je upoznao svog budućeg supruga.

„Očajnički sam počeo da tražim bilo kakav izlaz jer sam vidio da se situacija iz Crne Gore ponavlja u Americi, iako su ovi ljudi bili „gay friendly“. Počela je i tamo depresija da me hvata jer sam bio „zarobljen“ u kući i staračkom domubez mogućnosti da vidim „civilizaciju“ i nekoga upoznam. A onda se desio on. U početku je komunikacija bila intenzivna. Moram priznati da je čar bila još veća jer je on bio crnac a ja bijelac – veza koja se u zajednici posmatra kao nešto egzotično“, prisjeća se prvih trenutaka zbližavanja sa muškarcem sa kojim će kasnije stupiti u brak.

Komunikacija nije tekla uvijek glatko ali s obzirom da je očajnički želio da se izvuče iz samotnjačkog života i depresije nije obraćao pažnju na „nelogičnosti“ koje su se dešavale. Vjerovao je slijepo i naivno u priču koju mu je stranac „servirao“. Pristao je na njegov poziv da ga posjeti u rodnom gradu i upozna njegovu porodicu.

„Oduševljenje je bilo obostrano. U početku sam, moram priznati, bio šokiran jer se predstavio kao „drag queen“. U suštini skoro da ništa nisam znao o tome, ali me je on kasnije uveo u svijet koji se za mene pokazao kao loš“, prisjeća se njihovog prvog susreta.

Tih desetak dana je kaže svakodnevno prelazio kilometre kako bi bio sa njim. Vikend koji su proveli zajedno mu je dao bolji uvid u njegov život ali i loše stanje u kome se njegov budući partner nalazio. S obzirom da mu se dopadao zažmurio je na sve što je vidio. Tada nije ostao sa njim jer je imao dogovor sa rođacima da brine o njihovoj tetki.

„Bio sam šokiran njegovim načinom života. U pitanju je bio jedan krajnje neuredan i užasan život. Spavao je na dušeku na podu jer u stanu nije imao ništa od namještaja. Živio je s jednim mačetom“, danas se prisjeća impresija koje je tada potiskivao.

Partner mu je kazao da je HIV pozitivan ali da je „undetectable“ odnosno da se ne može izmjeriti količina virusa u krvi jer je podterapijom. Objasnio je da virus ne može da prenese drugima. Vjerovao mu je. Koristili su sve mjere predostrožnosti i zajedno kasnije išli na kontrole. Kako kaže, posle nekog vremena stvari su polako počele da izlaze na površinu a klupko laži da se odmotava.

„Radio je kao „drag queen“ u lokalnom gej baru. Novac koji bi zaradio odmah bi trošio na marihuanu i već sledećeg dana ne bi imao ništa. Sve to sam tek kasno saznao. Vratio sam se kod rođaka da završim posao čuvanja njihove tetke. Zarađeni novac, kao i neke sitnice koje sam imao, sam uzeo sa sobom i preselio se kod njega. Prvih nekoliko dana sve je bilo dobro“, objašnjava početak zajedničkog života.

I na početku zajedništva sumnjao je u iskrenost partnera ali mu je i dalje vjerovao na riječ jer je bio zaljubljen. U tom periodu u Americi su legalizovani istopolni brakovi.

„Tada me zaprosio. Rekao jeda ne želi da se vratim u Crnu Goru nego da nastavimo da živimo zajedno. Pristao sam. Vjenčali smo se i priredili malu ceremoniju pred sudom na jugu Ilinoisa u prisustvu njegove sestre i mojih rođaka. Već nakon prvog mjeseca braka rodila se sumnja i počeli su problemi“, prisjeća se prvih naznaka haosa.

S obzirom da nije imao radnu dozvolu, njegov suprug je jedini radio i zarađivao. S novcem je raspolagao kako je želio – kupujući marihuanu i pozajmljujući novac drugima.

„Često sam bio gladan a nismo imali novca ni za landromat kako bismo oprali garderobu. Iznad nas je živio njegov drug koji je bio problematičan i često nas iskorišćavao. Sve je to kiptilo u meni. Stvari su se znatno pogoršale kad bismo za vrijeme praznika išli kod njegovih i tamo noćili spavajući na podu u užasnim uslovima“, opisuje scene kao iz filmova.

Podršku nije imao od rođaka kod kojih je došao jer su smatrali da treba da trpi svog supruga s obzirom da on donosi „hleb u kuću“. Tada je počeo da sumnja u nevjerstvo svog supruga.

„Nisam to više mogao da trpim jer sam sve žrtvovao zbog njega. Tako su prolazili mjeseci u strašnom psihičkom i verbalnom maltretiranju a na kraju i u fizičkom obračunu u kome mi je slomio rebra. Prijavio sam ga policiji ali nisu ništa uradili da me zaštite. Uzeo mi je sve i izbacio na ulicu. Bio sam očajan“, s bolom evocira uspomene iz Amerike i braka.

Očajan, sjetio se poznanice iz Čikaga koja mu je platila autobusku kartu i pozvala ga da bude smješten kod nje. Nalazio se u, kako kaže, potpunom psihičkom rastrojstvu, s upalom pluća i slomljenim rebrima.

Kada je stigao kod poznanice dobio je poziv uplakanog supruga koji ga je molio da mu se vrati. Odlučio je da mu pruži još jednu šansu. Jedno vrijeme vjerovao je u njegovo pokajanje i priču da se nevjerstvo i nasilje neće ponoviti. Obećanje nije ispunio.

„Išao sam kod dvoje psihoterapeuta koji su mi govorili da moram da ga napustim jer je to začarani krug i da on manipuliše sa mnom. To je bila jedna jako teška, ali ispravna odluka koju sam morao da donesem. Teško je bilo jer sam sve podredio i žrtvovao zbog njega. Situaciju je pogoršalo i to što sam naše vjenčanje objavio na društvenim mrežama. Nakon toga do mene su došle razne priče i prijetnje da ne smijem da se vratim kući. Ipak sam to uradio“, sjeća se odluke koja je za njega tada bila teška ali i neophodna.

Pokušao je da dobije radnu dozvolu s obzirom da je bio vjenčan sa američkim državljaninom ali je odbijen od Imigracione službe. Odlučio je da pozove oca, koji muje tada jedini pomogao i poslao novac za kartu za nazad u Crnu Goru. Nakon, kako kaže, užasnih 13 mjeseci vratio se kući.

Po njegovom mišljenju uživanje svih prava u Americi ne postoji – u pitanju je privid.

„Nažalost, ta prava možda uživa vrlo mali broj ljudi u Americi koji su uspjeli da se skrase pored jedne osobe. Toga u Americi skoro da nema. S obzirom da je sve dozvoljeno ne možete da nađete partnera koji ne želi otvorenu vezu. Prisutan je promiskuitet. U Crnoj Gori ako nađete partnera, velike su šanse da ćete imati nešto lijepo s njim. S jedne strane to me ohrabrilo da se vratim, a s druge strane, imao sam par prijatelja koji su me takođe ohrabrivali da se vratim i obećali da će mi pružiti podršku. Tako je i bilo. Period oporavka je bio težak i dug, ali morao je da se desi.“

Onim LGBTIQ osobama koje svakodnevno trpe nasilje zbog rodne ili seksualne orijentacije poručuje da moraju da se osamostale, te da ne brinu mnogo za osobe koje im nisu u životu bitne.

„Nema drugog rješenja. Ne smiju da trpe ugnjetavanje, ali to može da se desi samo ako su nezavisni i samostalni. Ako ih neko ugnjetava i omalovažava treba da ga prekriže i otpišu. To sam ja uradio kad sam se vratio iz Amerike. Mnogo starih „prijatelja“ sam otpisao, ali sam isto tako stekao nove. Ovo zvuči veoma jednostavno, ali nažalost nije tako. Dok god živimo u Crnoj Gori to je jedna velika borba“, navodi šta je neophodno za osnaživanje i slobodan život.

Dodaje da ukoliko LGBTIQ osobe odluče da ostanu u zemlji, treba da nađu utočište za sebe i okruže se ljudima koji ih vole i pružaju im podršku.

„Tu je ključ – u ljudima koji će bez obzira na sve da pruže podršku i pokažu razumijevanje. Vrlo ih je malo, ali opet ih ima“, savjetuje gej muškarac koji je zbog ljubavi ali i velike želje da ode odavde trpio porodično nasilje.

Najveću mržnju zbog seksualne orijentacije je osjetio nakon povratka iz Amerike s obzirom da je na društvenim mrežama objavio fotografije sa vjenčanja. Kaže to je bila senzacija za grad u kome živi, te da se dugo pričalo o njemu i partneru, ali u negativnom kontekstu. Neki su, objašnjava, fotografije dijelili po gradu u namjeri da se grubo šale sa njim.

„Uslijedile su i prijetnje ali nijesu bile direktno meni upućene, već preko drugih ljudi. Bilo me je strah da izađem napolje. Dosta mojih navodnih prijatelja je tada prestalo da komunicira sa mnom. Naravno i moja porodica je nemilosrdna po tom pitanju. Homofobija je prisutna na svakodnevnom nivou. Svakoga dana slušam užasne pogrdne riječi za LGBTIQ populaciju a moram sve to da trpim jer trenutno ne vidim izlaz iz te situacije“, objašnjava život u Crnoj Gori.

Za kraj razgovora napominje da i u samoj LGBTIQ zajednici postoji diskriminacija.

„Stvoren je kult muškarca strejt izgleda i ponašanja i ako ne pripadaš tom kultu, izložen si odbacivanju koje je nekad gore nego od strane strejt populacije“, zaključuje on.

Ovaj gej muškarac i dalje traga za razumijevanjem i prihvatanjem ne samo većinske nego i LGBTIQ zajednice.

Kristina Ćetković

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen na Portalu Analitika – link