35mm - 35mm je nevladina, neprofitna organizacija sa vizijom promovisanja univerzalnih demokratskih vrijednosti, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona kako bi pomogla približavanju Crne Gore Evropskoj uniji i drugim integracionim procesima. Od 2011. godine 35mm je dio Građanske alijanse.

Tag Archives

8 Članaka
Za izlazak iz devedesetih neophodno promovisati istinu

Za izlazak iz devedesetih neophodno promovisati istinu

35mm Admin 0 Komentara

Istraživanja javnog mnjenja o stavovima građana Crne Gore o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije govore da postoji nerazumijevanje o ulozi Crne Gore u ratovima devedesetih. Četvrtina ispitanih građana smatra da se Crna Gora branila u ratovima, 16 odsto mišljenja je da u ratovima nije učestvovala, a isto toliko njih da je bila agresor, dok su ostali mišljenja da je Crna Gora bila prisiljena da u ratovima učestvuje.

Kada je u pitanju suočavanje s prošlošću, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević smatra da bi prvi korak buduće vlasti trebalo da bude sačinjavanje strategije za suočavanje s prošlošću.

– Ta strategija bi trebalo da bude usmjerena na zadovoljenje prava žrtava na istinu o zločinima i sudbini nestalih, na pravdu u pogledu krivične odgovornosti, na naknadu štete i spomenike, ali koja bi pored toga obuhvatila i posebne mjere protiv ponavljanja zločina, u kakve spada npr. preispitivanje savremene istorije koja se uči u školama – kaže Gorjanc Prelević.

Da su ratni zločini nedovoljno i pogrešno procesuirani zaključak je i Evropske komisije koji se može pročitati u njenim godišnjim izvještajima o Crnoj Gori od 2013. do danas. Gorjanc Prelević smatra da je za zadovoljenje krivične pravde važno obezbijediti nadležnog državnog tužioca kome je stalo do istraživanja i procesuiranja ratnih zločina.

– Iako su mnoge žrtve dobile naknadu štete, nisu sve dobile obeštećenje koje zaslužuju, pretežno zbog vrlo restriktivnog tumačenja pravila o zastarjelosti potraživanja od strane Vrhovnog suda. Obeštećenje i preostalih žrtava ne bi predstavljalo znatno opterećenje za državni budžet – ističe Gorjanc Prelević.

Istraživanje javnog mnjenja o stavovima građana Crne Gore o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije koje je objavila Akcija za ljudska prava govori da četvrtina ispitanika smatra da se Crna Gora branila u tim ratovima, 16 odsto je kazalo da u ratovima nije učestvovala, a isto toliko njih da je bila agresor, dok su ostali mišljenja da je Crna Gora bila prisiljena da u ratovima učestvuje. Gorjanc Prelević kaže da je za takvu diskrepancu zaslužna dominacija politke nad istorijskim činjenicama.

– Iako je predsjednik Đukanović svakako imao dobar razlog da 2000. godine izrazi žaljenje zbog napada na Dubrovnik, opet je forsirana neistina da Crna Gora zapravo i nije učestvovala u ratovima i da ih nije podržavala. Što se prije taj problem prevaziđe i istorijski udžbenici usklade s istorijskim činjenicama, to će i Crna Gora brže napredovati kao zrelo demokratsko društvo – kaže Gorjanc Prelević.

Početkom oktobra predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić otvorio je u Podgorici Informaciono-dokumentacioni centar u kojem su smještene sve dostupne građe u vezi sa ratnim zločinima tokom devedesetih, a gdje posjetioci mogu da pristupite raznim štampanim, elektronskim, audio i video materijalima koji se bave ovom tematikom. Predsjednik Skupštine istakao je važnost informativne i edukativne komponente IDC-a naročito zbog činjenice da su istraživanja javnog mnjenja pokazala da građani Crne Gore pokazuju „nizak nivo poznavanja i interesovanja za teme ratnih zločina koji su se dogodili tokom devedesetih godina“.

– Otvaranje Informaciono-dokumentacionog cenatra (IDC) podsticaj je pomirenju i saradnji, kao vrijednostima koje treba njegovati u cilju daljeg unapređivanja odnosa na području bivše Jugoslavije – poručio je Bečić na otvaranju Centra.

Informaciono-dokumentacioni centar nastao je u okviru projekta Inicijative mladih za ljudska prava – „Odgovornost za prošlost“, čiji je cilj  istraživanje i dokumentovanje ratnih zločina koji su se dogodili tokom devedesetih na teritoriji Crne Gore.

– Pored publikacija i knjiga u IDC-u su dostupne i optužnice, presude, rješenja sudova, a sve u cilju boljeg upoznavanja javnosti sa širom slikom onog što se dešavalo u Crnoj Gori, a sa čime mnogi nisu upoznati. Centar je otvoren za sve posjetioce, a naročito su dobrodošli novinari, studenti, istraživači i svi oni kojima može poslužiti naša građa za njihove radove i istraživanja. Materijale iz Centra mogu koristiti i nadležni iz tužilaštva u slučajevima procesuiranja ratnih zločina – kazala je programska direktorica Inicijative mladih za ljudska prava Aleksandra Vukčević.

Na pitanje koji bi naredni koraci države trebalo da budu kada je tema „suočavanje s prošlošću“ u pitanju, Vukčević kaže da je ohrabrujuće to što ratni zločini ne zastarijevaju, te da bi najvažniji korak trebalo da bude ponovno otvaranje istraga i postupaka za njih.

– A to dalje znači i podizanje optužnica po komandnoj odgovornosti, saizvršilaštvu i pomoći učiniocu, što Crna Gora nije radila. Bitno je i da crnogorska javnost bude upoznata sa dešavanjim iz devedesetih i spremna da snosi odgovornost za njih. Zatim, obilježavanje tih dana i podizanje spomen obilježja u mjestima gdje su se ratni zločini dogodili bi takođe bio jedan značajan korak, ali i da u tim danima naročito vidimo kako političare, tako i predstavnike sudstva i tužilaštva – kazala je Vukčević.

Iz Inicijative mladih za ljudska prava kazali su da od Skupštine koja im je bila partner tokom osnivanja IDC-a očekuju da radi na ispunjenju dogovorenih obaveza, te da će nakon godinu dana od otvaranja Centra sva prikupljena građa i dostupan materijal preći  u nadležnost Skupštine Crne Gore koja se obavezala da isti čuva i učini dostupnim svim zainteresovanim licima.

– To bi ujedno pokazalo i spremnost države da pokaže odgovornost prema ovoj važnoj temi i da samim tim započne proces suočavanja države sa ratnim nasljeđem iz devedesetih – zaključila je Vukčević.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Podrška EU integraciji u okviru pregovaračkih poglavlja 23 i 24” koji je podržan od Fonda braće Rokfeler. Stavovi izneseni u ovom tekstu ne moraju odražavati mišljenje donatora koji je podržao projekat.

Milica Đokđurić

Foto: Građanska alijansa

Tekst je objavljen na portalu FOS media, na linku.

Voda i struja samo za domicilne Rome?

Voda i struja samo za domicilne Rome?

35mm Admin 0 Komentara

U podgoričkom naselju Vrela Ribnička tvrde da su bez vode i struje bili tokom najdrastičnijih mjera u martu koje je NKT donijelo u cilju spriječavanja širenja zarazne bolesti

Mještanin podgoričkog naselja Vrela Ribnička Arsim Bajraj, otac četvoro maloljetne djece, kaže da on i njegovi sunarodnici dobro znaju šta je higijena, ali da nemaju uslova da istu upražnjavaju kako bi se zaštitili od zarazne bolesti.

– Kad nadležni kažu da peremo ruke, mi to znamo i bez njih, ali kako da peremo ruke kad šest godina nemam vodu. Posljednje tri godine uzimam vodu od komšije, zamolio sam ga dok se ne snađem. U Vodovodu su mi rekli da nemam posjedovni list, a posjedovni list nema niko u ovom naselju, da li to znači da bi svi trebalo da budemo bez vode – kaže Bajraj.

Bajram dodaje da i njegovi sunarodnici, od kojih su većina raseljena lica, dijele iste nevolje – nijesu u mogućnosti da poštuju preporuke Nacionalnog koordinacionog tijela o održavanju higijene, jer na periferiji glavnog grada, u naselju Vrela Ribnička koje broji na stotine romskih i egipćanskih porodica, i pranje ruku – predstavlja luksuz.

Mještanin Sedat Neziraj kaže da ga nakon svakog radnog dana sačeka suva slavina, te da bi utolio žeđ porodice, ne preostaje mu ništa drugo nego da sa Cijevne doprema vodu za domaćinstvo.

– Obraćao sam se svim institucijama za pomoć i niko me nikad nije pozvao, u Vodovodu su kazali da bi trebalo da imamo posjedovni list, mi to nemamo – kaže Neziraj.

Da se naši sugrađani na periferiji grada nijesu borili samo sa žeđu, potvrđuju i oni koji su u mraku provodili dane samoizolacije. Mještanka naselja Vrela Ribnička Lizabeta Gaši kaže da četiri godine sa porodicom živi u mraku.

– U mraku se ne može ništa, tokom dana i nekako dok ima svjetlosti, uveče za dijete od četiri godine ne vidim ni đe mu je voda ni đe mu je flašica, nemamo struju i živimo baš loše. Najmlađe dijete ima astmu i za njega najviše strahujem – kaže Gaši.

Predsjednik Romskog savjeta Isen Gaši negira navode onih koji tvrde da su bez vode i struje, te dodaje da su u martu, kada se korona virus proširio i na teritoriji Crne Gore, za više desetina kuća, pustili vodu i struju, te da nijedno domaćinstvo u tom nije oskudijevalo.

Slike koje smo mi zatekli na terenu ipak govore drugačije.

Nakon što je u zgradama kampa na Vrelima Ribničkim zabilježen slučaj zaraze, nadležni su čitav kompleks stavili u karantin gotovo mjesec. Tako je i humanitarna pomoć u vidu hrane, ljekova i higijenskih sredstava bila skoncentrisana uglavnom tamo, dok je na stotine porodica u kućama oko kampa, kako tvrde naši sagovornici, bilo desetkovano virusom gladi.

– U kampu na Koniku su dijelili pomoć, a ovamo kod nas ništa, tek kada se malo poboljšalo stanje sa virusom, dijelili su kod nas. Ali ti paketi mojoj porodici nijesu bili dovoljni, nas je devetoro, za nas je to premalo, često smo znali da legnemo i gladni – kaže Lizabeta Gaši.

Portparolka Crvenog krsta Crne Gore Milica Kovačević kazala nam je da ukoliko je porodica socijalno ugrožena i ukoliko ima velike potrebe, sigurno će imati utisak da humanitarni paket nije dovoljan.

– Ono što jeste činjenica jeste da humanitarni paket ne može da riješi nečiju socijalnu ugroženost, ne može da riješi problem nekoga ko je trajno nezaposlen, nego je on vrsta podrške koja nekom olakšava svakodnevicu u određenom vremenskom periodu – kaže Kovačević.

Iz Crvenog krsta kažu da je tokom epidemije podijeljeno oko 6.000 paketa romskim porodicama širom Crne Gore. Priznaju da su prioritet imali oni koji su se našli u karantinu, ali odbijaju optužbe na račun selektivne podjele.

– Uvijek je kriterijum stepen ugroženosti, nikakav drugi kriterijum ne postoji u Crvenom krstu i mi se time vodimo i u redovnim i u vanrednim okolnostima. Jesmo li uspjeli stoprocentno, vjerovatno da nijesmo, jer je bilo vrlo teško napraviti i detaljnu analizu potreba kad vi nemate mogućnost da uđete u nečiju kuću zbog trenutne situacije i kada ne možete da prođete kroz nečiju dokumentaciju, kad nemate vremena, jer je ljudima hitno potrebna pomoć – dodala je Kovačević.

Predsjednik romskog savjeta Isen Gaši kazao je da u naselju koje većinom naseljavaju Romi, nije falilo hrane tokom dana kada su na snazi bile najrigoroznije mjere Nacionalnog koordinacionog tijela.

– Niko ne može da se žali da nije bilo dosta, bilo je dosta. Mi smo bili kod raseljenih lica, najviše smo prema njima okrenuti bili, ne prema domaćima. Od Glavnog grada dobili smo 650 paketa i odmah smo reagovali i uz pomoć naših volontera tu pomoć podijelili – kaže Gaši.

Nadležni su svakodnevno upozoravali da je kod Roma, zbog gustine naseljenosti i brojnosti kontakata – epidemiološki rizik velik, te ih pozivali da pojačaju ličnu higijenu i ograniče kretanje. No, uz bojazan da će mu uslijed poštovanja apela ,ostani doma, porodica biti gladna, mještanin naselja Vrela Ribnička Besim Hajrizi nije imao drugog izbora, nego da obrok traži van kuće.

– Izdržavali smo se od kontejnera, sakupljali sirovine, pripadnici MUP-a zaustavili su me jedan dan i rekli mi da se vratim kući jer nije bezbjedno da to radim i upozorili me da bih tako mogao zarazu u kuću da unesem – kaže Hajrizi.

Na nedopustivost uskraćene vode i struje tokom epidemije korona virusa, upozorava i predstavnik građanskog pokreta UPRE koji se bavi pravima Roma i Egipćana Elvis Beriša.

– Tokom epidemije problemi ove zajednice su se samo udvostručili, ljudi nisu imali pristup vodi, što i danas možemo potvrditi kod velikog broja porodica. S druge strane, nemaju pristup električnoj mreži, a to odmah rezultira time da oni koji imaju djecu školskog uzrasta, ne mogu da prate nastavu od kuće. Mnogi nijesu ni imali uređaje za praćenje nastave – kaže Beriša.

Vlada je za najugroženije i nezaposlene tokom epidemije korona virusa opredijelila novčanu pomoć, no veliki broj Roma, i pored neuslova u kojima se našao, nije mogao to pravo da iskoristi.

– Postoji veliki broj porodica koje nijesu registrovane u Centru za socijalni rad, a mnogi rade i u sivoj zoni i ne mogu biti korisnici 50 eura koje je Vlada predvidjela za nezaposlena lica – kaže Beriša.

Bez pijaće vode, u idealnim uslovima za širenje zaraze, mještani naselja Vrela Ribnička strahuju da bi se mogli zaraziti virusom korona.

– Plašim se zbog toga, jer ako se vrati opet ovaj virus u naselje i ako nas zatvore, kako ćemo bez vode, jer moram po vodu da idem van naselja – kaže Sedat Neziraj.

U Crnoj Gori je preko šest hiljada Roma i Egipćana, od kojih polovina stanuje u glavnom gradu. U Izvještaju Evropske komisije za prošlu godinu navodi se da su najugroženija zajednica u našoj državi. Ni u vrijeme epidemije, njihov položaj nije izdignut na skali prioriteta nadležnih. Nevolje Roma i Egipćana su se zapravo samo nagomilale na nehumane uslove u kojima inače žive. Da li će Vlada iz ovih propusta izvući lekciju za rješavanje problema koje bi trebalo da bude sprovedeno u skladu sa principima zaštite temeljnih ljudskih prava ili će jedno pravo isključivati drugo, znaćemo već tokom narednih rigoroznih mjera.

Do tada, naši sugrađani na periferiji glavnog grada, kažu da im kao sredstvo zaštite ostaje samo držanje fizičke distance, baš kao što ih društvo drži na onoj socijalnoj. Bez dokumenata, vode, struje, dovoljno hrane i higijenskih sredstava, svakako su, kažu, izolovani od ostatka svijeta.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Podrška EU integraciji u okviru pregovaračkih poglavlja 23 i 24” koji je podržan od Fonda braće Rokfeler. Stavovi izneseni u ovom tekstu ne moraju odražavati mišljenje donatora koji je podržao projekat.

Milica Đokđurić

Foto: RomaNet

Štampano izdanje teksta možete naći u dnevnim novinama DAN ili na njihovom portalu.

ILEGALNO ORUŽJE U CRNOJ GORI: Švercere automatskih pušaka ne šalju u zatvor

ILEGALNO ORUŽJE U CRNOJ GORI: Švercere automatskih pušaka ne šalju u zatvor

Uprava policije je u prošloj godini podnijela je krivične prijave za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija protiv ukupno 322 osobe. Iako Krivični zakonik za nedozvoljeno držanje oružja propisuje zatvorsku kaznu od šest mjeseci do pet godina, sudovi u Crnoj Gori najčešće izriču uslovne i kazne rada u javnom interesu, čak i za švercere ilegalnog naoružanja.

To su podaci do kojih su došli studenti novinarstva Fakulteta političkih nauka (FPN) u okviru projekta „DO – Investigative journalism, DISCOVER – Media literacy”, koji je dijelom finansirala Ambasada SAD, a sprovele su ga NVO 35mm, LUPA, FPN i Sindikat medija. Stavovi iznijeti u tekstu ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD-a.

Da sudovi u Crnoj Gori preblago kažnjavaju za nedozvoljeno držanje oružja, pa čak i za distribuciju ilegalnog naoružanja pokazuju i objavljene presude. Tako je u januaru ove godine sudija u Osnovnom sudu u Podgorici zbog prodaje automatske puške (kalašnjikova) okrivljenog kaznio radom u javnom interesu od 180 časova, nakon sporazuma sa tužiocem. U istom mjesecu, osoba koja je napravila improvizovanu eksplozivnu napravu (bombu) sa plastičnim eksplozivom u podgoričkom sudu kažnjena je četiri mjeseca zatvora. Takođe, postoje i presude protiv lica koja su studenti zbog nelegalnog nošenja oružja.

Crna Gora je po broju oružja koji posjeduju građani, legalno i nelegalno, na trećem mjestu u svijetu, a prva u Evropi, pokazalo je istraživanje Instituta za međunarodne i razvojne studije u Ženevi. Prema istraživanju, Crna Gora sa 626 hiljada stanovnika ima procijenjenih 245 hiljada komada oružja kod civila. Od toga je registrovano 103.536, a neregistrovano 141.464 komada oružja. U prethodne tri godine, koliko traje zajednička kampanja „Poštuj život, vrati oružje“, koju sporovode Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), United Nations Development Programme (UNDP ) i Centar za demokratsku tranziciju (CDT), uz finansijsku podršku EU i Ambasade SR Njemačke, je do sada ukupno uništeno 4.412 komada vatrenog oružja i 900 komada djelova oružja.
Međutim, obračuni kriminalnih klanova i policijske akcije pokazatelj su da kod građana još postoji velika količina nelegalnog naoružanja.
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova kažu da je upravo najveći problem što je čak 100 odsto kriminalnih radnji izvršeno nelegalnim oružjem i da kriminalci nikada ne bi koristili oružje koje ima fabrički broj.
A da je do oružja lako doći govori podatak da se sredinom prošle godine na jednoj od stranica na kojoj se prodaje roba iz svih krajeva Crne Gore pojavio i oglas o prodaji heklera. Uz oglas je postavljeno i nekoliko fotografija ovog oružja sklopljenog i rasklopljenog. Prodavac je oglas objavio pod imenom i prezimenom, a za informacije i pregovaranje oko prodaje zainteresovane je pozvao da mu se obrate privatnom porukom. Međutim, ovo nije prvi slučaj onlajn prodaje oružja. Uvijek je u pitanju nelegalno oružje, upravo ono iz kakvog se počine maltene sva krivična djela, posebno ubistva.

Na fejsbuk stranicama, ali i u internet oglasima moguće je naći različite puške koje koštaju od nekoliko desetina do više stotina eura, ali i pištolje čija cijena se kreće od 200 eura.

Do sada nije poznato da li nadležni organi provjeravaju ove oglase i internet stranice, niti da li je zbog ovakvog načina prodaje nelegalnog oružja privedeno neko lice, kao ni da li je oduzet bilo koji predmet. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova nijesmo dobili odgovor na ovo pitanje.
Kriminolog Velimir Rakočević kazao je ranije da je prodavcima moguće ući u trag ukoliko je oglas objavljen sa naloga iz Crne Gore.
Međutim, najčešće, da ne bi bili otkriveni, prodavci koriste naloge iz inostranstva, kada je našim službama potrebna pomoć drugih zemalja i istraga se tako uvijek uspori. Takođe, veoma često se koriste i lažni nalozi kako bi se zavarao trag”, dodaje Rakočević. Bivši ministar unutrašnjih poslova i sadašnji poslanik Goran Danilović rekao je ranije medijima da je problem i to što kod nas postoji crno tržište nelegalnog naoružanja.
Postoje bunkeri i skladišta u pojedinim djelovima Crne Gore, gdje se drže velike količine oružja, gdje se očigledno drži i oružje koje je moglo doći samo iz vojnih magacina. Prosto treba jedna ozbiljna i kompetentna akcija da se Crna Gora očisti od nelegalnog naoružanja.”, rekao je Danilović. Dodao je da je „velika muka što granična policija ne radi svoj posao i što kriminalistika  ne radi svoj posao“.
“Nabaviti naoružanje na crnom tržištu podjednako je teško kao kupiti i kutiju švercovanih cigareta. Neko omogućava da ta nelegalna količina naoružanja prolazi kroz Crnu Goru. Vjerovatno je kod nas najveća količina nelegalnog naoružanja po glavi stanovnika u Evropi, a rat je bio u susjednim zemljama. Šta to znači, da uz te akcije međunarodnog karaktera, koje se uvijek dobro plate – „Poštuj život, vrati oružje“ istovremeno cvjeta trgovina nelegalnim naoružanjem, koje se nabavlja vrlo jeftino.”, kazao je Danilović u junu prošle godine.

“Niko mi ne garantuje da će uništiti oružje”

Za potrebe ovog istraživanja razgovarano je i sa osobom koja je otkrila da posjeduje ilegalno oružje, a koja ga nije prijavila policiji.  Na pitanje zašto nije predao oružje tokom kampanje “Poštuj život, vrati oružje”, zaštićeni izvor je istakao da nema povjerenje u sistem.

Crnogorci su po oružju prepoznatljivi od davnina. Ne može da prođe nijedno slavlje, a da se ne zapuca. Pa kako će ljudi znati da se nešto lijepo desilo, ako ne takoNe želim da im predam nešto što je moje. I ko mi garantuje da će stvarno uništiti oružje. Sigurno su smislili način kako da se obezbijede. Nijedna kampanja nije pokrenuta a da neko od njih nije imao koristi, pa je sigurno tako i sada”, rekao je izvor, čiji identitet neće biti objavljen.

Koordinirane mjere nužne

U skladu sa smjernicama i odlukama datim u međunarodnim i nacionalnim dokumentima, u  borbi protiv organizovanog kriminala i terorizma, nameće se potreba djelotvornog i koordiniranog preduzimanja mjera i aktivnosti u cilju suzbijanja nezakonite proizvodnje, nabavke, posjedovanja, trgovine i krijumčarenja malokalibarskog i lakog oružja i municije, kao i svih drugih zloupotreba i negativnih pojava.
Strategija za suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja, zloupotrebe i trgovine, malokalibarskim i lakim oružjem i municijom od 2019. do 2025. godine ima za cilj da izgradi efikasni sistem kontrole malog i lakog oružja i municije u svim njegovim segmentima. Primarni cilj je, kako navode iz MUP-a,  da se do 2023. godine osigura da zakonodavstvo o kontroli naoružanja bude uspostavljeno i u potpunosti usklađeno sa regionalnim okvirom Evropske unije i drugim relevantnim međunarodnim obavezama I standardizovano širom regiona. Procjenjuje se da je velika količina oružja još u nelegalnom posjedu građana i da je njihovo prisustvo najvidljivije u slučajevima slavljeničkog pucanja, koje se I dalje prihvata I toleriše, stoji u Strategiji.

Baza javno dostupnih presuda za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija Osnovnog suda u Podgorici tokom 2019. godine:
Baza presuda za oruzje
Autori: Katarina Kovačević, Teodora Krivokapić i Anđela Micić

CRNO ZLATO: Crnogorsku naftu traži firma optužena za korupciju u tri zemlje

CRNO ZLATO: Crnogorsku naftu traži firma optužena za korupciju u tri zemlje

Italijanska kompanija „Eni“, koja je dio konzorcijuma koji je 2016. godine od Vlade Crne Gore dobio koncesiju za istraživanje nafte i gasa u crnogorskom podmorju, godinama je pominjana u korupcionaškim aferama u čak tri zemlje – Nigeriji, Kongu i Alžiru.

To su podaci do kojih su došli mladi novinari/studenti FPN-a u okviru projekta „DO – Investigative journalism, DISCOVER – Media literacy” koji je dijelom finansirala Ambasada SAD u Podgorici a sprovele su ga NVO 35mm, LUPA, Fakultet političkih nauka i Sindikat medija. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su izneseni u ovom tekstu su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt departmenta/Vlade SAD.

Zbog korupcionaškog slučaja u Nigeriji kompaniji “Eni” se sudi i u italijanskom Milanu.  U novembru prošle godine BBC je prenio da sud u Milanu razmatra optužbe za korupciju protiv kompanija Eni i Shell u kontroverznom naftnom ugovoru koji je vodio ka tome da Nigerija izgubi čak šest milijardi dolara.  Ove kompanije su optužene da su znale da će novac koji su platili Nigeriji biti korišćen kao mito. Cio posao je obavljen preko sada bivšeg nigerijskog ministra za naftu Dana Etetea, kojeg je sud u Francuskoj proglasio krivim za pranje novca. Istragom je utvrđeno da je koristio ilegalne fondove da kupi gliser i zamak u toj zemlji, a istražitelji su tvrdili i da posjeduje toliku količinu novčanica od 100 dolara, da kad se izvagaju teže pet tona.

Prema navodima BBC-ja, kompanije Eni i Shell su željele da obezbijede prava na razvoj naftnog bloka OPL 245 u Nigeriji zbog njegove procijenjene vrijednosti od devet milijardi barela nafte. Milanski sud je ispitivao način na koji je bivši ministar Etete dodijelio vlasništvo nad OPL 245 kompaniji Malabu, koju je tajno kontrolisao. Etete je još 1998. godine dodijelio naftno polje kompaniji koja se zvala Malabu Oil and Gas koju je, kako se kasnije pokazalo, on kontrolisao. Kada su prava na polje konačno prodata 2011. godine kompaniji Eni i Sell sve uplate su išle  kroz budžet Nigerije, međutim 1.1 milijarda dolara je tada bila uplaćena  na račun Malabua, veliki dio putem banaka u Londonu.

Upravo kompanije Shell i Eni su optužene da su znale da će se jedna milijarda dolara, koju su platili, koristiti kao mito. Obje kompanije su negirale krivicu. Rojters je ranije prenio i da su zvaničnici italijanske kompanije Eni bili pod istragom milanskih tužilaca i zbog navodne korupcije u Kongu. Tužioci su zahtjevali da im se predaju dokumenta poslova u Kongu u periodu od  2009. do 2014. godine. Pod istragom je i sporazum koji su potpisali predstavnici firme, koja pripada kompaniji Eni u Kongu sa ministrom ugljovodonika te zemlje između 2013. i 2015 godine, koji se odnosi na dozvolu za eksploataciju i proizvodnju nafte i izbor partnera u toj afričkoj zemlji. Izvori navode da tužioci istražuju da li taj sporazum krije mito namjenjen javim funkcionerima Konga.

“Eni nema ništa sa navodnim optužbama za krivična djela koja se tiču operacija koje su objekat istrage”, saopštili su ranije za Rojters iz kompanije Eni.

I švedski medij “The local” u septembru prošle godine bavio se kontroverznim poslovawem naftne kompanije iz Italije. Objavio je tada da je sud u Italiji, nakon nekoliko godina suđenja, oslobodio kompaniju “Eni” i njenog bivšeg izvršnog direktora Paola Skaronija za davanje mita u Alžiru.

Osuđeni u Alžiru

Sa druge strane sud u Alžiru je još 2016. godine zbog tog slučaja osudio osam osoba na period do šest godina zatvora. Italijanski sud, prema švedskom mediju, obrazložio je svoju odluku navodima da Skeroni ne može da bude kriv za rad te kompanije u Alžiru, preko poslovnice Saipem.

Firma “Eni”, Scaroni i poslovnica Saipem su tri godine čekali presudu u Italiji zbog isplate mita od 197 miliona eura za alžirske zvaničnike između 2007. i 2010. godine, kako bi u toj zemlji osvojili ugovore, koji su im omogućili vlasništvo nad više od sedam naftnih polja u Alžiru. Zaključeno je da je plaćanje mita pomoglo poslovnici Saipem da osvoji ugovore vrednosti od osam milijardi eura.

Sud je zbog tog slučaja odredio presudom isplatu novčane kazne od 400.000 eura, kao i zatvor od četri godine i devet mjeseci za bivšeg šefa poslovnice Pietra Talija. Sud je takođe naredio i da se od poslovnice Saipem zaplijeni 197 miliona eura.

Italijanski tužilac Isidoro Palma je u januaru 2018. godine tražio da kompanija“Eni” i Saipem budu kažnjeni sa 900.000 eura, a Scaroni i Tali na šest godina i četiri mjeseca zatvora. Taj zahtjev sud nije uvažio. Sa druge strane, objašnjeno je da Scaroni ne može biti odgovoran za postupke vezane za poslovnicu Saipem.

Tužioci su rekli da je mito plaćen zvaničnicima u alžirskoj državnoj energetskoj kompaniji “Sonatrach”, gdje je nekoliko top rukovodilaca, uključujući predsjednika, podnijelo ostavke zbog skandala. Mito je, navodno, omogućio kompaniji “Eni” da stekne prava na eksploataciju gasa na polju Menzel preko bivšeg alžirskog ministra energetike Chakiba Khelila, koji je 2009. godine posjetio i Crnu Goru gdje je razgovarao sa tadašnjim crnogorskim ministrom ekonomije Brankom Vujovićem.

Bivši šef “Saipema” u Alžiru – Pietro Varone, takođe je osuđen na četiri godine i devet mjeseci zatvora, dok je bivši glavni finansijski direktor te poslovnice Alessandro Bernini kažnjen četiri godine i mjesec dana zatvora. Trojica alžirskih osumnjičenih, kojima je suđeno u odsustvu, osuđeni su na kazne u trajanju do pet godina i pet mjeseci.

Dio novca, koji je navodno opran iz tog slučaja – a koji je bio povezan sa bivšim ministrom energetike Alžira, otkriven je u istraživanju Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara 2016. godine, nakon  objave 11,5 miliona dokumenata na osnovu dosijea procurelih iz kontroverzne panamske advokatske firme “Mosak Fonseka”. Radi se o aferi  u kojoj je opisano ofšor poslovanje svjetske elite, među kojima su mnogi biznismeni, politički lideri i istaknute ličnosti.

Posao u Crnoj Gori

Dok je u Alžiru otkrivena korupcija uveliko potresala kompaniju “Eni”, u Crnoj Gori je sa druge strane sklapan važan posao. Vlada i italijansko-ruski konzorcijum “Eni – Novatek” potpisali su u septembru 2016. godine ugovor o dodjeli koncesije za istraživanje nafte i gasa u crnogorskom podmorju.

Brojevi pokazuju reon u kojem naftu traže kompanije Eni i Novatek

Tadašnji premijer Milo Đukanović je kazao da je potpisivanje ugovora veliki događaj za Crnu Goru “jer je to još jedna šansa da se valorizuju resursi koje država ima”. Koncesija se odnosi na istraživanje četiri bloka u Opštini Ulcinj. Ugovor o koncesiji je u ime Vlade tada potpisao ministar ekonomije Vladimir Kavarić, a u ime kompanije Eni – Karlo Vito Ruso i u ime kompanije Novatek – Andrei Popov.

Te kompanije otvorile su svoja predstavništva u Crnoj Gori. Prema podacima Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS), firma “Novatek Montenegro B.V.” registrovana je 6. oktobra 2016. godine. Među licima koja zastupaju to privredno društvo u Crnoj Gori su – Vladimir Radonjić i Aleksandar Sementsov.

Sa druge strane, kompanija “Eni” svoje predstavništvo u Crnoj Gori je registrovala u martu 2016. godine – “Eni Montenegro B.V.”. Kao lica koja sada zastupaju tu kompaniju upisani su Luka Popović i Frančesko Italiano.

Tri konzorcijuma, jedan pobjednik

Na javni poziv za dodjelu ugovora o koncesiji za proizvodnju ugljovodonika prijavili su se, osim kompanija Eni  i Novatek, još dva konzorcijuma. Radi se o grčko-engleskom:  Energean Oil i Mediterranean limited i američko-austrijskom: Marathon Oil i OMV.

Koncesija je data na 30 godina, a Skupština je prije zaključivanja javnog poziva za istraživanje i eksplotaciju nafte i gasa usvojila Zakon o porezu na ugljovodonike, koji iznosi 54 odsto. Od tog prihoda 20 odsto je planirano da ide u državni budžet, a 80 odsto u poseban Fond za ugljovodonike. Ukoliko budu pronađeni nafta i gas, Eni i Novatek će Crnoj Gori biti obavezni da isplaćuju od 62 do 68 posto ukupnog profita od eksploatacije.  Uredbom o načinu obračuna i plaćanja naknade za proizvodnju nafte i gasa precizirana je progresivna stopa naknade za proizvodnju od 5 do 12 odsto za naftu, što znači da će koncesionari što više proizvedu morati i više novca da izdvoje za naknadu državi Crnoj Gori.

Studenti/mladi novinari mjesecima su pokušavali da dobiju odgovore iz Ministarstva ekonomije o detaljima ugovora potpisanog sa konzorcijumom Eni – Novatek, međutim nakon obećanja da će odgovori biti proslijeđeni to nisu učinili. Tako je ostalo nejasno da li su nadležni provjeravali ranije poslovanje kompanije ENI I da li su znali da je taj ponuđač povezivan sa koruptivnim radnjama u nekoliko zemalja. Odgovor nije stigao ni na pitanja proslijeđena na mejl Valentine Jovović, predstavnice kompanije “Eni”, koja su poslata još 22. aprila.

Platili koncesionu naknadu

Iz Uprave za ugljovodonike su u izvještaju o radu iz 2018. godine naveli da su za potrebe obračuna naknade za površinu izvršili redovno usklađivanje sa rastom indeksa potrošačkih cijena iznosa naknade za površinu, tako da ona po jednom kilometru kvadratnom (km2) za 2019. godinu iznosi 310,87 eura.

Na osnovu usklađenog iznosa, Uprava za ugljovodonike je tokom 2018. godine izvršila obračun naknade za površinu za 2019. godinu i to za koncesionare Eni i Novatek od po 190.874 eura.  Svi koncesionari su izvršili uplatu naknade za površinu za 2019. godinu. Do kraja 2018. godine u ukupnom iznosu od 486.822 eura. Obračun koncesione naknade za površinu za 2018.godinu iznosio je za koncesionare Eni i Novatek 186.404 eura.

Autori: Aleksandra Kovačević, Marija Radović i Anđela Minić

Tekst je objavljen u dnevnom listu DAN i na sajtu lupa.co.me

Važan je stav

Važan je stav

Kako živjeti sa bremenom društveno rodnih uloga

Pažljivo smo izabrali mjesto gdje ćemo razgovarati o njihovim životima i periodima tranzicije. Zbog lošeg iskustva koje su imali nerado govore o prilagođavanju pola kroz koje prolaze. Pavle i Petar nisu dio medicinske i druge statistike, već osobe koje su zbog rodnog nesklada morale da podnesu breme koje društvo stavlja svima onima koji su različiti i drugačiji.

Najbolji drugovi različito vide F64 i život sa šifrom za transseksualnost. Pavle je od ranog djetinjstva sebe smatrao muškarcem i tako se i ponašao. Prilagođavanje pola je došlo kao logičan izbor u životu koji je već živio.

„Sve je do stava. Ja sam znao oduvijek da sam dječak i tražio sam od svih u okruženju da mi se tako i obraćaju. Kada bi neko želio da me povrijedi obraćao mi se kao djevojčici ali ja na to nisam obraćao pažnju. Od kada znam za sebe sam muškarac. Živio sam život kao muškarac i prije tranzicije. Za sebe nikada ne kažem da sam trans muškarac“ – izričit je Pavle.

Jedan je od prvih pacijenata koji se odlučio da gornju operaciju tj. rekonstrukciju dojki izvrši u Crnoj Gori. Kaže da je zahvalan doktoru koji je shvatio njegovu životnu situaciju i pomogao mu da se što prije vrati svakodnevnom životu. Od onih koji su mu pomogli u procesu tranzicije izdvaja i Jelenu Čolaković i Anu Dedivanović iz NVO Juventas. Napominje da ne pripada zajednici i da ne žele da ga povezuju sa njom.

„Često sam u gradu čuo priče o meni i mom životu. Ovo je mala sredina i stvari ne ostaju povjerljive a ja ne želim da budem dio statistike. Želim da živim život i moje je pravo da govorim ili ćutim o svojoj prošlosti“ – priča Pavle pomalo ogorčeno.

Zbog iskustva svog prijatelja, sada Petar koji ulazi u tranziciju, ne želi pomoć organizacija koje se bave LGBTIQ+ pravima, već mu je dovoljna podrška nekoliko trans osoba koje ima u svom okruženju. Nada se da će posle prvobitnog šoka i njegova porodica naći razumijevanja da svoj pol prilagodi rodu u kome se osjeća dobro.

„Prvo sam rekao tetki da želim da prilagodim pol. Bila mi je u početku podrška. Kasnije kada sam to saopštio roditeljima doživio sam šok i osjetio da gubim podršku jer je ona sada na njihovoj strani. Čini mi se da je majka najteže primila vijest o mojoj odluci“ – počinje svoju priču Petar.

Dodaje da mu je porodica mnogo bitna i da se nada da će poslije svega ipak biti uz njega. Radi porodičnih odnosa pristao je na ispunjenje želja prije konačne odluke o prilagođavanju pola. Familija mu je najvažnija u životu i ne želi da ulazi u sukobe iako je svjestan da su njihovi zahtjevi nerealni i da neće promijeniti njegovu odluku. Ipak, zbog ljubavi koju osjeća prema svojima pristao je da zajedno sa ocem pođe kod psihijatra, da sačeka sa hormonskom terapijom i operativnim zahvatima, te posjeti i razgovara sa osobom za koju njegovi tvrde da se kaje zbog prilagođavanja pola.

„Zajedno smo otišli kod psihijatrice koju su preporučili prijatelji mojih roditelja. Kada je saopštila da je rodna disforija u pitanju, otac je počeo da plače. Objasnila mu je da ne treba da plače nego da bude uz mene, dozvoli mi i pomogne da budem srećan. Čini mi se da je razgovor zaista uticao na njega i da je omekšao. S druge strane majka je sve izričitija u stavu da treba da se liječim“ – objašnjava Petar porodičnu situaciju od kada se autovao kao trans muškarac.

Svakodnevno prolazi kroz emotivnu buru s obzirom da njegovi roditelji ne mogu da se pomire sa činjenicom da on želi da prilagodi svoj pol. I dalje ga oslovljavaju ženskim imenom i obraćaju mu se u ženskom rodu iako on sam koristi muški rod. Najteže mu padaju majčine suze ali istrajan je u svojoj odluci.

„Naveče se majka uvuče u moju sobu i dok misli da spavam poljubi me u glavu. Osjetim njene suze na licu. Žao mi je što prolazi kroz sve ovo i zbog toga pristajem na njihove zahtjeve. Nadam se da će vidjeti koliko i ja patim zbog njihovog nerazumijevanja i da će na kraju prihvatiti. Ne želim ni da pomislim da živim odvojen od svoje porodice ali ni kao žena“ – nastavlja razgovor.

Njegov prijatelj Pavle nije imao podršku porodice te je morao snagu da nađe u sebi ali i prijateljima kojima je bio okružen. Zato je sada veliki oslonac Petru. Zajedno prave planove za budućnost i tranziciju koja predstoji Petru.

Prisjećajući se perioda tranzicije Pavle kroz šalu kaže da mu je najlakše bilo nabaviti pristanak i mišljenje staratelja o postojanju rodne disforije jer se „oduvijek ponašao kao muškarac“. Ipak, nije sve išlo bez problema. Transfobiju, to jeste predrasude i diskriminaciju prema onima koji prekoračuju ili narušavaju rodne uloge, osjetio je u životu više puta. Često je bio prinuđen da radi na crno. Morao je da bira slabije plaćene poslove i zaposlenje bez osiguranja zbog lošeg iskustva koje je svaki put doživljavao kada je morao da priloži identifikaciju u kojoj je još uvijek stajalo žensko ime i rod.

„Kada bi mi tražili radnu knjižicu odugovlačio bih i nalazio razne izgovore. Mijenjao sam poslove jer nisam želio da proživljavam iznova neprijatne situacije. Neki poslodavci su iskorišćavali moju poziciju pa se dešavalo da ne budem isplaćen“ – objašnjava Pavle nedaće sa kojima se suočavao.

Nikada nije, kako kaže, dozvoljavao na sebe i rijetko je bio ugrožen zbog toga što je muškarac sa ličnom kartom žene. Međutim, našao se u bio u situaciji zbog koje je podnio prijavu policiji.

„Grupa momaka u dijelu grada u kome sam radio je saznala da sam se rodio kao djevojčica. Jednu veče su me sačekali nakon posla i dobacivali mi i vrijeđali me. Željeli su da znaju šta sam. Otišao sam u policiju i prijavio ih“ – sjeća se nerado incidenta.

Kao i mnogi i on je prijavu kasnije povukao. Kaže da je dugo razmišljao i odlučio da zaboravi na taj događaj i tu grupu momaka. Izabrao je da ne produbljuje sukob već da nastavi sa svojim životom. Ali dodaje da je to njegov životni stav i da je naučio da se nosi sa problemima na svoj način.

Ono što mu i dalje teško pada jeste hormonska terapija koju će morati da prima do kraja života. Jedna od nuspojava uzimanja testosterona jeste agresivnost. Tada kaže ne prepoznaje samog sebe i najviše mu prija da se skloni od drugih. Naučio je da se nosi s tim i upozori osobe oko sebe na svoje ponašanje i zamoli ih da mu daju prostora i vremena. Na uklanjanje jajnika i ostale hirurške intervencije još uvijek nije spreman jer razmišlja o budućnosti i riziku od gubitka koštane mase.

Petru tek predstoji tranzicija. Prisjeća se odrastanja i otkrivanja seksualnog i rodnog identiteta. Naviru mu sjećanja i reakcije poroedice na njegov odabir garderobe, stila oblačenja, frizure, simpatija…

„Odlučio sam da dugu kosu otkinem i ošišam se na kratko. I tada je majka doživjela šok. U jednom periodu su rekli da im ne smeta ako sam lezbejka. Ali ja nikada sebe nisam vidio kao lezbejku. Nikada nisam mogao za sebe da kažem da sam to. Ja sam muškarac i želim da izlazim sa ženama“ – nastavlja priču Petar dok ga njegova djevojka grli.

Kažu da kriju da su u vezi s obzirom da njegovi smatraju da je ona takođe „kriva“ za njegovu odluku i želju da prilagodi pol. Dodaje da je svjestan da i njoj predstoji razgovor sa roditeljima da je u vezi sa trans muškarcem. Kažu da su srećni što imaju razumijevanja jedno za drugo kada je njihova okolina nespremna da ih razumije.

„Radim zajedno sa ocem. Uvijek kada je on tu njegove kolege govore kako sam dobar čovjek i kako može biti ponosan na mene. Ali on to ne čuje. Njega interesuje šta će drugi reći kada prilagodim pol“ – završava Petar priču.

 

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Dio teksta je objavljen u dnevnim novinama DAN i online izdanju.