Stres i trauma svakodnevno su prisutni u novinarstvu i zbog toga je pružanje psihološke podrške medijskim radnicima, naročito onim koji su bili žrtve nasilja, neophodno u očuvanju njihovog mentalnog zdravlja, smatraju psiholozi, predstavnici novinarskih udruženja i novinari

Kada su prije 13 godina nepoznata lica pokušala da ga ubiju ispred porodične kuće u Beranama, novinara Tufika Softića koji je u tom periodu izvještavao o kriminalnim grupama na sjeveru Crne Gore, u lokvi krvi, pronašla je tada devetogodišnja ćerka. Dok su se ljekari nakon mučnog prebijanja novinara bavili isključivo saniranjem njegovih fizičkih povreda, djevojčica je, prema riječima Softića, potiskivala šok i traumu zbog prizora koji je zatekla kobnog dana.

– Tokom brojnih pregleda koje sam prošao kada sam bio hospitalizovan, niko me nije posavjetovao da bi trebalo da potražim i psihološku pomoć za sebe i ćerku. Posljedice toga su se mom djetetu manifestovale kroz nekoliko godina, kada smo morali da zatražimo stručnu pomoć. Na psihološke tretmane smo morali svake sedmice da putujemo do Podgorice, tokom dvije godine, o svom trošku. To nas je finansijski potpuno iscrpilo – kaže Softić.

Novinari istraživači, koji svojim radom doprinose razvoju demokratije, u Crnoj Gori istražuju i izvještavaju u atmosferi gdje su inspiratori i nalogodavci napada na njih ohrabreni činjenicom da zločin gotovo uvijek ostaje nerasvijetljen. U takvoj atmosferi, novinar koji je za profesiju izabrao da informiše druge zarad zajedničih vrijednosti, dobija posebne poruke u vidu pucnjeva, bombi, batina, uništavanja imovine. Generalna sekretarka Društva profesionalnih novinara Crne Gore Mila Radulović smatra da bi osim zacijeljivanja fizičkih rana trebalo raditi i na psihičkom oporavku onih koji su bili žrtve napada.

– Psihološka podrška je nužna, ne samo njima, nego i svima nama koji se bavimo novinarstvom. Svi smo mi izloženi stravičnom stresu, ali to ne primjećujemo od svakodnevnih obaveza, niko od nas nema vremena da se bavi time. Na žalost, ne postoji praksa da bilo koji medij u Crnoj Gori razmišlja na tu temu i da pruža bilo koju vrstu psihološke pomoći novinarima i urednicima, naročito onim kolegama koji su bili žrtve napada – kaže Radulović.

Da je neophodno od strane sturčnog lica liječiti stres i traumu, smatra i psiholog Miloš Bulatović.  

– Kada govorimo o novinaru koji je zbog prirode svog posla izložen stresu, a s druge strane doživio i neko traumatsko iskustvo, tu imamo dvostruki problem sa kojim se moramo uhvatiti u koštac – posljedice trauma i posljedice stresa. Prema mom iskustvu u radu sa novinarskom strukom, prednost treba dati onome što toj osobi u tom trenutku predstavlja najveći problem, jer neko će željeti da razgovara o traumatskom iskustvu, dok će drugi pričati o svakodnevnim problemima izbjegavajući da govori o traumi – kaže Bulatović.

Od prirode same traume, strukture ličnosti i podrške iz okruženja koju novinar prima, te spremnosti društva da ne toleriše bilo koje nasilje, zavisiće i oporavak novinara, kaže psiholog Bulatović.

– Nije dovoljno da se samo razgovara sa kolegama i koleginicama sa posla o tome šta se desilo, nije dovoljno da se govori sa najbližima iz svog okruženja, važno je da postoji kontinuirana stručna pomoć i podrška kako bi se tražio i našao izlaz iz začaranog kruga nastalog uslijed trauma. Ako se posljedice tretiraju blagovremeno i na adekvatan način, onda možemo da imamo visok stepen blagostanja kod osobe koja je zatražila stručnu pomoć – kaže Bulatović.

Na pitanje ko bi trebalo da obezbijedi psihološku podršku novinarima koji su bili žrtve napada, generalna sekretarka Društva profesionalnih novinara Crne Gore Mila Radulović  smatra da je odgovornost prije svega na novinarskim asocijacijama, sindikatima i samim redakcijama.

– Novinari rade za redakcije, ne rade za sebe niti za državu. Država bi trebalo da stvori društveni okvir i pravni sistem u kojem ćemo se osjećati bezbjedno, ali za mentalno zdravlje novinara su najviše odgovorne redakcije i vlasnici medija, jer se radi o njihovim radnicima. Onaj ko je bio napadnut treba da bude briga medijskih kuća za koje je obavljao zadatak, kao i novinarskih udruženja. Na žalost, niko ne pomišlja da uloži u novinara, gleda se da se smanji broj zaposlenih i da se smanje troškovi – kaže Radulović.

Kao pozitivan primjer redakcije u kojoj se ne zapostavlja psihološka podrška, novinar Tufik Softić navodi američki Wall Street Journal čije je sjedište u New York-u, u neposrednoj blizini nekadašnjih tornjeva srušenih u terorističkom napadu, imao priliku da posjeti.

– Ko god je od novinara iz te redakcije gledao kako se ruše tornjevi u terorističkom napadu, morao je da prođe psihoterapeutske tretmane, to je bila njihova profesionalna obaveza. Kod nas je moguće da doživite pokušaj ubistva i da vas niko ne posavjetuje da zatražite psihološku pomoć, a kamoli da vam istu plati – kaže Softić.

Da se napadnutih kolega obično sjetimo samo tokom određenih datuma kada se obilježava neki međunarodni dan vezan za novinarsku branšu, saglasan je i Tufik Softić.

– Tokom prethodnih 13 godina često sam se osjetio „zaboravljen od svih“, ukliješten između onoga što mi se desilo i činjenice da moram pomoći sebi i svojoj porodici. Moj slučaj se samo pomene kroz neka dokumenta tokom prigodnih datuma, provuče se kroz neke izvještaje i to je sve – kaže Softić.

Crna Gora je u odnosu na prethodnu godinu nazadovala za jedno mjesto i nalazi se na 105. mjestu Indeksa medijskih sloboda Reportera bez granica. U izvještaju te organizacije se ocjenjuje da su profesionalni mediji i novinari i dalje pod pritiskom vlasti, dok ključni napadi na novinare nijesu riješeni. Za neslavno mjesto možemo da “zahvalimo” i činjenici da je sistem zaštite, sudeći prema iskustvu napadnutih novinara, na “klimavim nogama”.

– Iskustvo kolega koje su bile žrtve napada govori da ne možemo da vjerujemo da će se, ukoliko nam se nešto desi tokom rada i istraživanja, sprovesti potpuna i pravična istraga. Na žalost, imamo vrlo ozbiljne napade, pokušaje ubistva koji nijesu riješeni, novinarima je naporno da rade pod tom vrstom presije. Mnogi od njih koji su bili žrtve napada su u međuvremenu odustali  od ovog posla ili se više ne bave temama kao što su korupcija i organizovani kriminal – kaže Mila Radulović.

Ubistvo glavnog i odgovornog urednika dnevnog lista “Dan” Duška Jovanovića 2004. godine, do danas je nerazjašnjeno, kao i brojni napadi na novinare i imovinu medija.

O traumi uzrokovanoj novinarskim poslom i potrebi da joj se ozbiljno pristupi novinari rijetko govore. Naviknuti da budu izloženi traumi, pritiscima, rokovima, obično sami pokušavaju da regenerišu svoj psihički oporavak. U stalnom strahu žive i njihove porodice, koje u velikom broju slučajeva takođe nijesu pošteđene prijetnji, ucjena, zastrašivanja, ukoliko neki njen član „stane na žulj“ moćnicima. Bezbjedni su samo oni koje sistem ne uspjeva da identifikuje i kazni.  Ili, sve se češće čuje- možda ne želi.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Podrška EU integraciji u okviru pregovaračkih poglavlja 23 i 24” koji je podržan od Fonda braće Rokfeler. Stavovi izneseni u ovom tekstu ne moraju odražavati mišljenje donatora koji je podržao projekat.

Milica Đokđurić

Tekst je objavljen u dnevnom listu DAN.