Očima prekrivenim crnom trakom mirno i ćuteći stajali su ispružene ruke u centru Podgorice. I tako sedam dana za redom…U pitanju su bili akteri koji su bili spremni da učestvuju u performansu NVO „Phiren Amenca“ kako bi simbolično obilježili Međunarodni dan djece koja su izložena eksploataciji na ulicama.

Poza tijela koju su zauzimali nagovještavala je da je riječ o izraženom fenomenu u Crnoj Gori i na Balkanu – dječijem prosjačenju. A prolaznici su radili ono što i inače rade – udjeljivali kovanice onima koji su manje srećni od njih. I pored crne trake i bijele majice sa naznakom slova, narod je i dalje nastavljao da ih sažaljeva i daje novac. Rijetki su željeli da razgovaraju ili pokušaju da skinu povez. Da misle malo izvan okvira.

Upitno je koliko je crnogorska javnost i dalje slijepa na dječije prosjačenje. Izgleda da su nam oči zamagljene raznim stvarima kojima smo izloženi u toku dana, tako da stvarnu sliku svijeta ili ne vidimo ili se na nju ne obaziremo. Dok žurimo ujutru na posao, teško da ćemo zapaziti prosjaka na ulici koji toga dana sakuplja za hranu ili umorno dijete koje nije pošlo u školu toga jutra jer je prisiljeno da bude izvor prihoda svojoj porodici.

Trgovina djecom u vidu prosjačenja je jako izražena. Nije potrebno veliko istraživanje koje bi pokazalo da se radi o pojavi čija je rasprostanjenost alarmantna. Romska djeca su ovom vidu trgovine najviše izložena. Većina njih i ne potiče iz siromašnih familija, već iz porodica koje žele laku zaradu. Imaju razvijen „sistem poslovanja“ tako da u akciju prošenja ne idu stariji članovi nego isključivo djeca i majke sa bebama. Igrajući na kartu sažaljenja zarade više novca.

Sve ovo traje jako dugo. Godinama su održani brojni sastanci povodom suzbijanja prosjačenja i korišćenje djece u te svrhe. Veliki broj djece ne pohađa školu upravo zbog prosjačenja i to je tužna slika realnosti. Organizacije kao da su digle ruke od problema prosjačenja djece, jer čini se ne znaju kako da taj problem riješe. I državne institucije su zakazale kada je u pitanju dječije prosjačenje koje je odavno postalo gorući problem.

A problem postoji i postojaće sve dok god ljudi nastavljaju da udjeljuju par kovanice djetetu koje zaslužuje mnogo više. Da li je ovo slika naše budućnosti? Dug period odbijam da udjeljujem djeci koja prose novac. Novac koji zaradi, to dijete neće potrošiti na igračke i hranu. Mora da ga proslijedi osobi koja ga je poslala da čitav dan po suncu i kiši moli i preklinje za milostinju. Ne, ja radim potpuno drugačije. Ukoliko mi zatraži novac, odmah pitam u koje je svrhe. Ukoliko mi ponovi više puta da je gladno, odem i kupim mu hranu. Međutim, većina mališana odmahne glavom i ode kada postavim pitanje. Neki uzmu hranu ali i traže novac. Za mene to su jasni pokazatelji da je dijete usvojitelj instrukcija i da na ulici treba da ispuni cilj – isprosi novac. Opet većina nas je svjesna toga ali kako da se borimo sa problemom? Kako objasniti roditeljima da njihova djeca ne zaslužuju da im djetinjstvo bude uskraćeno? Kako roditeljima objasniti da se djeca stvaraju iz ljubavi, a ne da bi se njima trgovalo kao jeftinom radnom snagom? Kako uticati na promjenu ustaljene svijesti je vječito pitanje. Većina njih živi od danas do sjutra i preživjeti danas, je svima imperativ. Svi se borimo i imamo slobode u tome, ali nikako u smislu da nekome drugom tu slobodu uskratimo.

Pogledajte oko sebe, obratite pažnju… U dva sata posle ponoći, kad su žurke kafića u centru ili popularnim djelovima grada za izlaske, u jeku vidjećete puno djece koja idu u susret prolaznicima i prose. Male marionete i obučeni pioni. Ne znaju čak ni šta su prava djeteta.

U prilici sam da radim sa djecom koja prose. Pitam ih – Da li znate da ako završite školu možete da se zaposlite i živite lijepo?

– Da, ali ako ne donesemo novac dobićemo batine – ponizno odgovore.

Među njima je i malena Reza, koja bi rado išla u školu, ali ne može jer kako kaže mora da radi.

Sredstva represije su vrlo često sistem vaspitavanja u ovom smjeru, a djeca o tome pričaju kao da je to sasvim normalna pojava. I zato veće angažovanje države ne bi bilo na odmetu. Ova djeca bi trebalo da se prate i evidentiraju kako bi došlo do razgovora sa njihovim roditeljima. Jedno od rešenja je i kažnjavanje zbog neadekvatnog vršenja roditeljske dužnosti. Djeca su uplašena, ulice su opasne… Ipak, roditelji ih primoravaju da se već od malih nogu staraju, ne samo za sebe nego i za druge. Da se brinu o starijima zbog kojih noći i jutra provode na trotoarima Trga Republike i ostalim mjestima kako bi isprosili koji euro.

Vjerujem da njihovi roditelji nisu zli već da ne znaju u šta sve svoju djecu upuštaju i kakve ih kazne za to mogu stići. Potrebno im je objasniti da razumiju. A nama da udruženim snagama zaštitimo djecu i spriječimo da njihovo odrastanje protekne u prosjačenju.

Dijana Ostojić

https://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Stav&clanak=660480&datum=2018-08-27

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zastupljeni u medijima“, koje medijske organizacije – 35mm i SAFRA (Radio KRŠ), sprovode u Crnoj Gori sa ciljem poboljšanja vidljivosti marginalizovanih grupa. Projekat je finansiran od ambasade Australije u Beogradu. Za sadržaj teksta isključivo je odgovoran autor/ka i on ni na koji način ne odražava stavove donatora i organizacija koje sprovode projekat.