35mm - 35mm je nevladina, neprofitna organizacija sa vizijom promovisanja univerzalnih demokratskih vrijednosti, poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona kako bi pomogla približavanju Crne Gore Evropskoj uniji i drugim integracionim procesima. Od 2011. godine 35mm je dio Građanske alijanse.

Arhiva kategorije

112 Članaka
ILEGALNO ORUŽJE U CRNOJ GORI: Švercere automatskih pušaka ne šalju u zatvor

ILEGALNO ORUŽJE U CRNOJ GORI: Švercere automatskih pušaka ne šalju u zatvor

Uprava policije je u prošloj godini podnijela je krivične prijave za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija protiv ukupno 322 osobe. Iako Krivični zakonik za nedozvoljeno držanje oružja propisuje zatvorsku kaznu od šest mjeseci do pet godina, sudovi u Crnoj Gori najčešće izriču uslovne i kazne rada u javnom interesu, čak i za švercere ilegalnog naoružanja.

To su podaci do kojih su došli studenti novinarstva Fakulteta političkih nauka (FPN) u okviru projekta „DO – Investigative journalism, DISCOVER – Media literacy”, koji je dijelom finansirala Ambasada SAD, a sprovele su ga NVO 35mm, LUPA, FPN i Sindikat medija. Stavovi iznijeti u tekstu ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD-a.

Da sudovi u Crnoj Gori preblago kažnjavaju za nedozvoljeno držanje oružja, pa čak i za distribuciju ilegalnog naoružanja pokazuju i objavljene presude. Tako je u januaru ove godine sudija u Osnovnom sudu u Podgorici zbog prodaje automatske puške (kalašnjikova) okrivljenog kaznio radom u javnom interesu od 180 časova, nakon sporazuma sa tužiocem. U istom mjesecu, osoba koja je napravila improvizovanu eksplozivnu napravu (bombu) sa plastičnim eksplozivom u podgoričkom sudu kažnjena je četiri mjeseca zatvora. Takođe, postoje i presude protiv lica koja su studenti zbog nelegalnog nošenja oružja.

Crna Gora je po broju oružja koji posjeduju građani, legalno i nelegalno, na trećem mjestu u svijetu, a prva u Evropi, pokazalo je istraživanje Instituta za međunarodne i razvojne studije u Ženevi. Prema istraživanju, Crna Gora sa 626 hiljada stanovnika ima procijenjenih 245 hiljada komada oružja kod civila. Od toga je registrovano 103.536, a neregistrovano 141.464 komada oružja. U prethodne tri godine, koliko traje zajednička kampanja „Poštuj život, vrati oružje“, koju sporovode Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), United Nations Development Programme (UNDP ) i Centar za demokratsku tranziciju (CDT), uz finansijsku podršku EU i Ambasade SR Njemačke, je do sada ukupno uništeno 4.412 komada vatrenog oružja i 900 komada djelova oružja.
Međutim, obračuni kriminalnih klanova i policijske akcije pokazatelj su da kod građana još postoji velika količina nelegalnog naoružanja.
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova kažu da je upravo najveći problem što je čak 100 odsto kriminalnih radnji izvršeno nelegalnim oružjem i da kriminalci nikada ne bi koristili oružje koje ima fabrički broj.
A da je do oružja lako doći govori podatak da se sredinom prošle godine na jednoj od stranica na kojoj se prodaje roba iz svih krajeva Crne Gore pojavio i oglas o prodaji heklera. Uz oglas je postavljeno i nekoliko fotografija ovog oružja sklopljenog i rasklopljenog. Prodavac je oglas objavio pod imenom i prezimenom, a za informacije i pregovaranje oko prodaje zainteresovane je pozvao da mu se obrate privatnom porukom. Međutim, ovo nije prvi slučaj onlajn prodaje oružja. Uvijek je u pitanju nelegalno oružje, upravo ono iz kakvog se počine maltene sva krivična djela, posebno ubistva.

Na fejsbuk stranicama, ali i u internet oglasima moguće je naći različite puške koje koštaju od nekoliko desetina do više stotina eura, ali i pištolje čija cijena se kreće od 200 eura.

Do sada nije poznato da li nadležni organi provjeravaju ove oglase i internet stranice, niti da li je zbog ovakvog načina prodaje nelegalnog oružja privedeno neko lice, kao ni da li je oduzet bilo koji predmet. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova nijesmo dobili odgovor na ovo pitanje.
Kriminolog Velimir Rakočević kazao je ranije da je prodavcima moguće ući u trag ukoliko je oglas objavljen sa naloga iz Crne Gore.
Međutim, najčešće, da ne bi bili otkriveni, prodavci koriste naloge iz inostranstva, kada je našim službama potrebna pomoć drugih zemalja i istraga se tako uvijek uspori. Takođe, veoma često se koriste i lažni nalozi kako bi se zavarao trag”, dodaje Rakočević. Bivši ministar unutrašnjih poslova i sadašnji poslanik Goran Danilović rekao je ranije medijima da je problem i to što kod nas postoji crno tržište nelegalnog naoružanja.
Postoje bunkeri i skladišta u pojedinim djelovima Crne Gore, gdje se drže velike količine oružja, gdje se očigledno drži i oružje koje je moglo doći samo iz vojnih magacina. Prosto treba jedna ozbiljna i kompetentna akcija da se Crna Gora očisti od nelegalnog naoružanja.”, rekao je Danilović. Dodao je da je „velika muka što granična policija ne radi svoj posao i što kriminalistika  ne radi svoj posao“.
“Nabaviti naoružanje na crnom tržištu podjednako je teško kao kupiti i kutiju švercovanih cigareta. Neko omogućava da ta nelegalna količina naoružanja prolazi kroz Crnu Goru. Vjerovatno je kod nas najveća količina nelegalnog naoružanja po glavi stanovnika u Evropi, a rat je bio u susjednim zemljama. Šta to znači, da uz te akcije međunarodnog karaktera, koje se uvijek dobro plate – „Poštuj život, vrati oružje“ istovremeno cvjeta trgovina nelegalnim naoružanjem, koje se nabavlja vrlo jeftino.”, kazao je Danilović u junu prošle godine.

“Niko mi ne garantuje da će uništiti oružje”

Za potrebe ovog istraživanja razgovarano je i sa osobom koja je otkrila da posjeduje ilegalno oružje, a koja ga nije prijavila policiji.  Na pitanje zašto nije predao oružje tokom kampanje “Poštuj život, vrati oružje”, zaštićeni izvor je istakao da nema povjerenje u sistem.

Crnogorci su po oružju prepoznatljivi od davnina. Ne može da prođe nijedno slavlje, a da se ne zapuca. Pa kako će ljudi znati da se nešto lijepo desilo, ako ne takoNe želim da im predam nešto što je moje. I ko mi garantuje da će stvarno uništiti oružje. Sigurno su smislili način kako da se obezbijede. Nijedna kampanja nije pokrenuta a da neko od njih nije imao koristi, pa je sigurno tako i sada”, rekao je izvor, čiji identitet neće biti objavljen.

Koordinirane mjere nužne

U skladu sa smjernicama i odlukama datim u međunarodnim i nacionalnim dokumentima, u  borbi protiv organizovanog kriminala i terorizma, nameće se potreba djelotvornog i koordiniranog preduzimanja mjera i aktivnosti u cilju suzbijanja nezakonite proizvodnje, nabavke, posjedovanja, trgovine i krijumčarenja malokalibarskog i lakog oružja i municije, kao i svih drugih zloupotreba i negativnih pojava.
Strategija za suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja, zloupotrebe i trgovine, malokalibarskim i lakim oružjem i municijom od 2019. do 2025. godine ima za cilj da izgradi efikasni sistem kontrole malog i lakog oružja i municije u svim njegovim segmentima. Primarni cilj je, kako navode iz MUP-a,  da se do 2023. godine osigura da zakonodavstvo o kontroli naoružanja bude uspostavljeno i u potpunosti usklađeno sa regionalnim okvirom Evropske unije i drugim relevantnim međunarodnim obavezama I standardizovano širom regiona. Procjenjuje se da je velika količina oružja još u nelegalnom posjedu građana i da je njihovo prisustvo najvidljivije u slučajevima slavljeničkog pucanja, koje se I dalje prihvata I toleriše, stoji u Strategiji.

Baza javno dostupnih presuda za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija Osnovnog suda u Podgorici tokom 2019. godine:
Baza presuda za oruzje
Autori: Katarina Kovačević, Teodora Krivokapić i Anđela Micić

CRNO ZLATO: Crnogorsku naftu traži firma optužena za korupciju u tri zemlje

CRNO ZLATO: Crnogorsku naftu traži firma optužena za korupciju u tri zemlje

Italijanska kompanija „Eni“, koja je dio konzorcijuma koji je 2016. godine od Vlade Crne Gore dobio koncesiju za istraživanje nafte i gasa u crnogorskom podmorju, godinama je pominjana u korupcionaškim aferama u čak tri zemlje – Nigeriji, Kongu i Alžiru.

To su podaci do kojih su došli mladi novinari/studenti FPN-a u okviru projekta „DO – Investigative journalism, DISCOVER – Media literacy” koji je dijelom finansirala Ambasada SAD u Podgorici a sprovele su ga NVO 35mm, LUPA, Fakultet političkih nauka i Sindikat medija. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su izneseni u ovom tekstu su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt departmenta/Vlade SAD.

Zbog korupcionaškog slučaja u Nigeriji kompaniji “Eni” se sudi i u italijanskom Milanu.  U novembru prošle godine BBC je prenio da sud u Milanu razmatra optužbe za korupciju protiv kompanija Eni i Shell u kontroverznom naftnom ugovoru koji je vodio ka tome da Nigerija izgubi čak šest milijardi dolara.  Ove kompanije su optužene da su znale da će novac koji su platili Nigeriji biti korišćen kao mito. Cio posao je obavljen preko sada bivšeg nigerijskog ministra za naftu Dana Etetea, kojeg je sud u Francuskoj proglasio krivim za pranje novca. Istragom je utvrđeno da je koristio ilegalne fondove da kupi gliser i zamak u toj zemlji, a istražitelji su tvrdili i da posjeduje toliku količinu novčanica od 100 dolara, da kad se izvagaju teže pet tona.

Prema navodima BBC-ja, kompanije Eni i Shell su željele da obezbijede prava na razvoj naftnog bloka OPL 245 u Nigeriji zbog njegove procijenjene vrijednosti od devet milijardi barela nafte. Milanski sud je ispitivao način na koji je bivši ministar Etete dodijelio vlasništvo nad OPL 245 kompaniji Malabu, koju je tajno kontrolisao. Etete je još 1998. godine dodijelio naftno polje kompaniji koja se zvala Malabu Oil and Gas koju je, kako se kasnije pokazalo, on kontrolisao. Kada su prava na polje konačno prodata 2011. godine kompaniji Eni i Sell sve uplate su išle  kroz budžet Nigerije, međutim 1.1 milijarda dolara je tada bila uplaćena  na račun Malabua, veliki dio putem banaka u Londonu.

Upravo kompanije Shell i Eni su optužene da su znale da će se jedna milijarda dolara, koju su platili, koristiti kao mito. Obje kompanije su negirale krivicu. Rojters je ranije prenio i da su zvaničnici italijanske kompanije Eni bili pod istragom milanskih tužilaca i zbog navodne korupcije u Kongu. Tužioci su zahtjevali da im se predaju dokumenta poslova u Kongu u periodu od  2009. do 2014. godine. Pod istragom je i sporazum koji su potpisali predstavnici firme, koja pripada kompaniji Eni u Kongu sa ministrom ugljovodonika te zemlje između 2013. i 2015 godine, koji se odnosi na dozvolu za eksploataciju i proizvodnju nafte i izbor partnera u toj afričkoj zemlji. Izvori navode da tužioci istražuju da li taj sporazum krije mito namjenjen javim funkcionerima Konga.

“Eni nema ništa sa navodnim optužbama za krivična djela koja se tiču operacija koje su objekat istrage”, saopštili su ranije za Rojters iz kompanije Eni.

I švedski medij “The local” u septembru prošle godine bavio se kontroverznim poslovawem naftne kompanije iz Italije. Objavio je tada da je sud u Italiji, nakon nekoliko godina suđenja, oslobodio kompaniju “Eni” i njenog bivšeg izvršnog direktora Paola Skaronija za davanje mita u Alžiru.

Osuđeni u Alžiru

Sa druge strane sud u Alžiru je još 2016. godine zbog tog slučaja osudio osam osoba na period do šest godina zatvora. Italijanski sud, prema švedskom mediju, obrazložio je svoju odluku navodima da Skeroni ne može da bude kriv za rad te kompanije u Alžiru, preko poslovnice Saipem.

Firma “Eni”, Scaroni i poslovnica Saipem su tri godine čekali presudu u Italiji zbog isplate mita od 197 miliona eura za alžirske zvaničnike između 2007. i 2010. godine, kako bi u toj zemlji osvojili ugovore, koji su im omogućili vlasništvo nad više od sedam naftnih polja u Alžiru. Zaključeno je da je plaćanje mita pomoglo poslovnici Saipem da osvoji ugovore vrednosti od osam milijardi eura.

Sud je zbog tog slučaja odredio presudom isplatu novčane kazne od 400.000 eura, kao i zatvor od četri godine i devet mjeseci za bivšeg šefa poslovnice Pietra Talija. Sud je takođe naredio i da se od poslovnice Saipem zaplijeni 197 miliona eura.

Italijanski tužilac Isidoro Palma je u januaru 2018. godine tražio da kompanija“Eni” i Saipem budu kažnjeni sa 900.000 eura, a Scaroni i Tali na šest godina i četiri mjeseca zatvora. Taj zahtjev sud nije uvažio. Sa druge strane, objašnjeno je da Scaroni ne može biti odgovoran za postupke vezane za poslovnicu Saipem.

Tužioci su rekli da je mito plaćen zvaničnicima u alžirskoj državnoj energetskoj kompaniji “Sonatrach”, gdje je nekoliko top rukovodilaca, uključujući predsjednika, podnijelo ostavke zbog skandala. Mito je, navodno, omogućio kompaniji “Eni” da stekne prava na eksploataciju gasa na polju Menzel preko bivšeg alžirskog ministra energetike Chakiba Khelila, koji je 2009. godine posjetio i Crnu Goru gdje je razgovarao sa tadašnjim crnogorskim ministrom ekonomije Brankom Vujovićem.

Bivši šef “Saipema” u Alžiru – Pietro Varone, takođe je osuđen na četiri godine i devet mjeseci zatvora, dok je bivši glavni finansijski direktor te poslovnice Alessandro Bernini kažnjen četiri godine i mjesec dana zatvora. Trojica alžirskih osumnjičenih, kojima je suđeno u odsustvu, osuđeni su na kazne u trajanju do pet godina i pet mjeseci.

Dio novca, koji je navodno opran iz tog slučaja – a koji je bio povezan sa bivšim ministrom energetike Alžira, otkriven je u istraživanju Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara 2016. godine, nakon  objave 11,5 miliona dokumenata na osnovu dosijea procurelih iz kontroverzne panamske advokatske firme “Mosak Fonseka”. Radi se o aferi  u kojoj je opisano ofšor poslovanje svjetske elite, među kojima su mnogi biznismeni, politički lideri i istaknute ličnosti.

Posao u Crnoj Gori

Dok je u Alžiru otkrivena korupcija uveliko potresala kompaniju “Eni”, u Crnoj Gori je sa druge strane sklapan važan posao. Vlada i italijansko-ruski konzorcijum “Eni – Novatek” potpisali su u septembru 2016. godine ugovor o dodjeli koncesije za istraživanje nafte i gasa u crnogorskom podmorju.

Brojevi pokazuju reon u kojem naftu traže kompanije Eni i Novatek

Tadašnji premijer Milo Đukanović je kazao da je potpisivanje ugovora veliki događaj za Crnu Goru “jer je to još jedna šansa da se valorizuju resursi koje država ima”. Koncesija se odnosi na istraživanje četiri bloka u Opštini Ulcinj. Ugovor o koncesiji je u ime Vlade tada potpisao ministar ekonomije Vladimir Kavarić, a u ime kompanije Eni – Karlo Vito Ruso i u ime kompanije Novatek – Andrei Popov.

Te kompanije otvorile su svoja predstavništva u Crnoj Gori. Prema podacima Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS), firma “Novatek Montenegro B.V.” registrovana je 6. oktobra 2016. godine. Među licima koja zastupaju to privredno društvo u Crnoj Gori su – Vladimir Radonjić i Aleksandar Sementsov.

Sa druge strane, kompanija “Eni” svoje predstavništvo u Crnoj Gori je registrovala u martu 2016. godine – “Eni Montenegro B.V.”. Kao lica koja sada zastupaju tu kompaniju upisani su Luka Popović i Frančesko Italiano.

Tri konzorcijuma, jedan pobjednik

Na javni poziv za dodjelu ugovora o koncesiji za proizvodnju ugljovodonika prijavili su se, osim kompanija Eni  i Novatek, još dva konzorcijuma. Radi se o grčko-engleskom:  Energean Oil i Mediterranean limited i američko-austrijskom: Marathon Oil i OMV.

Koncesija je data na 30 godina, a Skupština je prije zaključivanja javnog poziva za istraživanje i eksplotaciju nafte i gasa usvojila Zakon o porezu na ugljovodonike, koji iznosi 54 odsto. Od tog prihoda 20 odsto je planirano da ide u državni budžet, a 80 odsto u poseban Fond za ugljovodonike. Ukoliko budu pronađeni nafta i gas, Eni i Novatek će Crnoj Gori biti obavezni da isplaćuju od 62 do 68 posto ukupnog profita od eksploatacije.  Uredbom o načinu obračuna i plaćanja naknade za proizvodnju nafte i gasa precizirana je progresivna stopa naknade za proizvodnju od 5 do 12 odsto za naftu, što znači da će koncesionari što više proizvedu morati i više novca da izdvoje za naknadu državi Crnoj Gori.

Studenti/mladi novinari mjesecima su pokušavali da dobiju odgovore iz Ministarstva ekonomije o detaljima ugovora potpisanog sa konzorcijumom Eni – Novatek, međutim nakon obećanja da će odgovori biti proslijeđeni to nisu učinili. Tako je ostalo nejasno da li su nadležni provjeravali ranije poslovanje kompanije ENI I da li su znali da je taj ponuđač povezivan sa koruptivnim radnjama u nekoliko zemalja. Odgovor nije stigao ni na pitanja proslijeđena na mejl Valentine Jovović, predstavnice kompanije “Eni”, koja su poslata još 22. aprila.

Platili koncesionu naknadu

Iz Uprave za ugljovodonike su u izvještaju o radu iz 2018. godine naveli da su za potrebe obračuna naknade za površinu izvršili redovno usklađivanje sa rastom indeksa potrošačkih cijena iznosa naknade za površinu, tako da ona po jednom kilometru kvadratnom (km2) za 2019. godinu iznosi 310,87 eura.

Na osnovu usklađenog iznosa, Uprava za ugljovodonike je tokom 2018. godine izvršila obračun naknade za površinu za 2019. godinu i to za koncesionare Eni i Novatek od po 190.874 eura.  Svi koncesionari su izvršili uplatu naknade za površinu za 2019. godinu. Do kraja 2018. godine u ukupnom iznosu od 486.822 eura. Obračun koncesione naknade za površinu za 2018.godinu iznosio je za koncesionare Eni i Novatek 186.404 eura.

Autori: Aleksandra Kovačević, Marija Radović i Anđela Minić

Tekst je objavljen u dnevnom listu DAN i na sajtu lupa.co.me

Premijera filma Duga od tame

Premijera filma Duga od tame

NVO „35mm“ upućuje javni poziv za prezentaciju filma Duga od tame, koja će se održati u hotelu Aurel na Starom Aerodromu u Podgorici, u četvrtak 10.10.2019. godine sa početkom u 10h. Pomenuti film prvi je dokumentarno igrani film o napadima na LGBTIQ zajednicu u Crnoj Gori a nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava a sprovodi NVO „35mm“.

Film je baziran na istinitim životnim pričama obrađenim u publikaciji publikacije „Nasilje nad LGBTIQ osobama i rodno zasnovano nasilje u Crnoj Gori – primjeri iz prakse“ koji potpisuju: Bojana Jokić, Maja Raičević i John M. Barac. Dramatizacijom opisanih priča želimo da ukažemo javnosti na prepreke, probleme, kritične situacije, odnos institucija i ostalih prema LGBTIQ populaciji. Želja nam je bila da prikažemo nade i snove pomenute zajednice, te razne zamke u koje upadaju zbog različitosti.

Nakon javne prezentacije, sa panelistima i panelistkinjama ćemo razgovarati o napadima na LGBTIQ zajednicu, od slučajeva diskriminacije do govora mržnje. Svoje znanje i iskustvo sa prisutnima će podijeliti: Blanka Radošević Marović – generalna direktorica Direktorata za unapređenje i zaštitu ljudskih prava Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ana Kalezić – državna tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i Bojana Jokić – predsjednica NVO LGBT Forum Progres.

Preporuke i smjernice u cilju prevencije i procesuiranja napada na LGBTIQ zajednicu daće: Milena Krsmanović – savjetnica za zaštitu od diskriminacije Ombudsmana, Tamara Pavićević – načelnica Odsjeka za prevenciju i rad policije u zajednici i John Barac – predsjednik NVO LGBTIQ Socijalni centar.

Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju pomenutom događaju i daju svoj doprinos jer će nakon ove aktivnosti biti urađena Publikacija sa zaključcima i preporukama u cilju smanjenja diskriminacije i govora mržnje prema LGBTIQ osobama u Crnoj Gori.

Za više informacija kontaktirate Kristinu Ćetković – programsku direktoricu NVO „35mm“ putem mejla kristina35mm@gmail.com ili telefona +38267788118.

Očekujemo vas na premijeri!

Trejler za film možete pogledati na linku.

 

Ekipa uvijek spremna za dijalog – u posjeti SOGI centru

Ekipa uvijek spremna za dijalog – u posjeti SOGI centru

Koordinatorka SOGI centra u Podgorici, koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Milica Špajak, govorila je o važnosti bezbjednog mjesta za LGBTIQ osobe u kojem se osjećaju sigurno i prihvaćeno i koji se nalazi na novoj lokaciji.

Kordinatorka ste SOGI centra u Podgorici koji se nalazi na novoj lokaciji. Da li ste u dosadašnjem radu imali neprijatnosti u novom naselju?

Od zvaničnog otvaranja SOGI centra u martu, nijesmo imali napada na sami prostor niti na članove/ice zajednice koja svakodnevno posjećuje naše prostorije i aktivno učestvuje u sadržaju i programu. Možemo reći da smo i više nego zadovoljni kako je prva polovina godine protekla kada je bezbjednost i sigurnost u pitanju, a nadamo se da ni u budućnosti nećemo imati probleme ove vrste.

S obzirom da ste smješteni u maloj zajednici u Podgorici kako je okruženje prihvatilo otvaranje i rad SOGI-ja?

Imajući u vidu da je Centar lociran u samom srcu Stare Varoši u Podgorici, očekivali smo neprijatnosti od strane okruženja. U početku, odnosno prvim nedeljama rada nailazili smo na nerazumijevanje najbližih komšija kojima se ideja centra za LGBTIQ zajednicu na ovoj lokaciji i nije baš dopadala. Međutim, zdravom i konstruktivnom komunikacijom, trenutno se svi, kako aktivisti, tako i zajednica, osjećaju bezbjedno, prihvaćeno i dobrodošlo na ovoj adresi.

sogi2

Prethodni centar je više puta bio kamenovan i pod stalnom policijskom zaštitom. To danas nije slučaj. Šta vidite kao razlog promjene?

Prije svega, prethodni SOGI centar funkcionisao je u periodu od 2013. do 2016. go dine, kao prvo LGBTIQ orijentisano mjesto u Crnoj Gori. Možemo reći da se naporima, prije svega civilnog sektora, situacija kroz ovih par godina dosta poboljšala za samu LGBTIQ zajednicu, pa je trenutno stanje društvene svijesti na mnogo boljem nivou, a sam stepen homofobije, iako još uvijek nedovoljno, umanjen u odnosu na godine iza nas.

Ipak, odlična saradnja sa Upravom policije omogućava nam da na većim tematskim okupljanjima zajednice imamo policijsku zaštitu i dodatno se osjećamo bezbjedno.

Da li postoje procedure kada su u pitanju napadi na LGBTIQ osobe u Centru?

Što se tiče samog Centra, rad i funkcionisanje istog definisan je Kućnim redom, koji je javno dostupan svima koji su korisnici, a kojim se eksplicitno zabranjuje svaki oblik nasilja, diskriminacije, govora mržnje, netolerancije ili netrpeljivosti unutar prostorija Centra – bilo to usmjereno između unutar zajednice ili drugih pojedinaca.

Koordinatorka zadržava pravo zabrane boravka i/ili dolaska svim licima za koja procijeni da su prekršili Kućni red i/ili da nanose štetu kako drugim članovima, tako i ugledu samog Centra.

Članovima zajednice, uvijek je na raspolaganju koordinatorka Centra – dok borave u istom, a onima koji dolaze po pomoć maksimalno se izlazi u susret kako razgovorom, tako i daljim postupkom djelovanja ukoliko je to potrebno. Osim koordinatorke, većinu vremena su dostupni i volonteri i volonterke koji aktivno učestvuju u funkcionisanju Centra, bez kojih mjesto ne bi imalo značaj koji trenutno ima.

Kako ocjenjujete posjećenost aktivnosti i programa? Postoje li prepreke u zajednici?

Često nam dolaze članovi/ce koji još uvijek nisu autovani i prepoznati od strane drugih. Jednostavno ne žele da budu dio zajednice ali im je potreban prostor u kome će se osjećati sigurno. Zato se na listama i potpisuju inicijalima. Ovo je posebno vidljivo kod djevojaka i žena ali i razumljivo. Žene nemaju „vjetar u leđa“ kao ni prepoznatljive žene koje vode pokret. S toga treba raditi na vidljivosti. Mi često organizujemo okupljanja ili tematske radionice koje posjećuju uglavnom mladi od 16 do 25 godina.

S obzirom da dolazite sa Sjevera Crne Gore i da LGBTIQ prostori postoje jedino u Podgorici kakav je Vaš stav o tome? Koliko ovakvi prostori nedostaju širom Crne Gore?

Iako smo dosta napredovali od 2010. godine kada je LGBTIQ pokret i započeo u Crnoj Gori i stopa prihvatanja LGBTIQ osoba donekle porasla, realno stanje stvari je daleko od prihvatajućeg i sigurnog za samu zajednicu. Posebno ako govorimo o sjevernoj regiji, gdje je ova tema i dalje nedovoljno zastupljena, a stanovnici sjevernih opština posjeduju malo znanja o LGBTIQ osobama, van onoga što biva medijski prezentovano.

sogi4

Kako i sama dolazim sa Sjevera, voljela bih jednoga dana vidjeti LGBTIQ friendly prostor i u svom gradu, međutim, smatram da je još uvijek rano govoriti o tome.

Po mom mišljenju, kako bi prostor za zajednicu uspješno funkcionisao na Sjeveru države ili u bilo kojem gradu van Podgorice, neophodno je što bolje upoznati lokalno stanovništvo sa LGBTIQ tematikom – kroz treninge, obuke, kampanje, itd. Ujedno ohrabriti članove zajednice iz manjih opština da slobodno žive svoje živote bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Kada postignemo imalo razumijevanja i/ili prihvatanja za LGBTIQ zajednicu na Sjeveru – biće vrijeme i za postojanje ove vrste prostora van Glavnog grada.

Zašto LGBTIQ zajednica treba da posjećuje SOGI?

SOGI centar jeste mjesto gdje LGBTIQ zajednica može doći, okupiti se, zabaviti i osjećati se bezbjedno, dalje od neprihvatanja i stigme koja je i dalje dio našeg društva.

Svim korisnicima/cama dostupan je širok spektar mogućnosti i bogat sadržaj kojim se zadovoljavaju potrebe same zajednice u Crnoj Gori. Od psihosocijalne podrške, do raznih radionica, edukacija, obuka, predavanja i druženja. Svi članovi zajednice mogu pronaći nešto što je u sklopu njihovog interesovanja ili prosto posjetiti Centar i dobiti besplatno osvježenje i čaj/kafu uz mogućnost upoznavanja prisutnih.

Iskustvo je pokazalo da ovaj prostor doprinosi razvoju nivoa samopouzdanja kod mladih LGBTIQ osoba, a značajno poboljšava psihološko, emocionalno i sveukupno zdravlje.

U SOGI-ju vas čeka vesela i nasmijana ekipa, uvijek spremna za druženje i dijalog.

Dobrodošli/e! 🙂

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Standard.

Ljubavlju svoje porodice protiv brutalnosti okoline

Ljubavlju svoje porodice protiv brutalnosti okoline

Na razgovor je došao vidno zadovoljan i odmoran. Upravo se vratio iz Mojkovca gdje je pomagao svojima da se pripreme za zimu. Kroz razgovor je objasnio da voli da boravi kod svojih, ne samo zbog čistog zraka na sjeveru, već i porodične atmosfere koja mu prija i uvijek ga osnaži i pripremi za nedaće. Podršku porodice nije imao odmah nakon autovanja, već nakon procesa i osnaživanja, što je trajalo tri godine. Nakon tog perioda stekao je puno razumijevanje, shvatanje i podršku svojih. Danas je prihvaćen. S druge strane, vršnjaci i okolina nisu bili otvoreni da ga prihvate već brutalni.

„Ne osjećam da mi je bezbjednost ugrožena. Vjerujem da je sve do stava, upornosti i edukacije“ – objašnjava Nikola Ilić, trans muškarac, položaj jednog pripadnika LGBTIQ zajednice u Podgorici.

Tvrdi da je u njegovom slučaju bilo komplikovano „traženje svog identiteta“, ali da nakon spoznaje sebe i istinskog ja, nije bilo prepreka već se hrabro autovao drugima. Bio je siguran da život želi da nastavi kao muškarac i čekao je pogodan momenat da to saopšti porodici i okolini. To je bilo na prelasku iz osnovne u srednju školu. Tada je promijenio i sredinu, iz Mojkovca se preselio u Podgoricu.

„Rekao bih da od treće godine osjećam da sam dječak. Drugi su to opisivali kao muškobanjasto ponašanje. Znam da sam oduvijek želio da budem nečiji momak, otac, deda. To je bio moj osjećaj“ – nastavlja svoju priču.

Dodaje da je tada svoj pol posmatrao kao problem, svoje ponašanje kao neprilagođeno. Sada zna da je u pitanju bio nedostatak obrazovanja o različitim seksualnim identitetima, polu i rodu. Danas je Nikola ponosni trans muškarac.

„Ponosan sam na svoju transrodnost jer sam kao trans muškarac morao mnogo toga u životu da podnesem i prođem razne faze kako bih bio ono što sam oduvijek osjećao da jesam“ – objašnjava razliku između trans i cis muškarca.

Dodaje da su cis muškarci rođenjem dobili „odlike“ muškog pola dok je on morao da se u početku krije, vezuje zavojima, bandažira i na kraju podvrgne gornoj operaciji kako bi tijelo prilagodio polu za koji osjeća da mu pripada.

Za proces tranzicije je prvo saopštio tetki, a kasnije cijeloj porodici, uključujući i babu i dedu koji su ga podigli.

„Stariji ljudi možda i jesu patrijarhalni ali i dalje mogu da razumiju. Znam da postoji prostor da ljubav uz prave informacije uspije da dopre do njih. Moj pradeda nikada nije pogriješio u komunikaciji kada sam tražio da mi se obraćaju u muškom rodu. Skoro su moju babu pitali šta joj radi unuka i gdje je, a ona im je odbrusila da sigurno misle na njenog unuka“ – s ponosom ističe ljubav i podršku koju sada ima od svojih najbližih.

Iako u krugu porodice voljen i poštovan, osjetio je diskriminaciju i višestruku marginalizaciju od strane drugih s obzirom da je dijete bez oca, dolazi sa Sjevera, te da su ga podigli roditelji njegove majke.

Zbog lošeg životnog iskustva i želje da pomogne drugima da ne proživljavaju isto što i on, sa 19. godina već je aktivista u borbi za ljudska prava. Želja mu je da inspiriše druge i osnaži ih da budu ponosni na ono što jesu. Bio je žrtva brutalnog nasilja vršnjaka i obrazovnog sistema s obzirom da se sa 14-15 godina autovao i tražio da mu se obraćaju u muškom rodu.

„Nastavnici u školi ali i u domu nisu željeli da mi se obraćaju kao Nikoli. Tvrdili su da tako nešto ne postoji. Da izmišljam“ – prisjeća se bolnih uspomena iz perioda odrastanja.

S obzirom da u školi nije dobijao poštovanje i priznanje za svoju transrodnost, često je bježao iz škole, imao mnogo izostanaka… Nisu samo izostanci pratili njegov proces tranzicije. Zbog brutalnosti okoline često je imao suicidalne misli, osjećao anksioznost i depresiju. U jednom trenutku u domu za učenike pretrpio je brutalni napad u prostorijama učeničkog doma.

„Psovali su me, kinjili, maltretirali, udarali. I tako nekoliko sati. Tek nakon poziva moje majke nasilnici su privedeni i protiv njih je pokrenut sudski postupak. Nisu me ni pozvali na suđenje a oni su na kraju kažnjeni sa opomenom. Od tada sam izgubio vjeru u pravosuđe“ – nastavlja svoju priču Nikola.

Nasilnici su se izvukli sa opomenom a on sa traumom koja ga je pratila godinama. Doživljavao bi stres svaki put kada bi neko u njegovoj blizini vikao. Da bi se izborio sa iskustvom nasilja morao je redovno da posjećuje psihologa.

Nastavio je da živi u domu za učenike u ženskom dijelu jer mu ustanova nije dozvoljavala da pređe u dio namijenjen za muškarce. Imao je razumijevanje cimerki i drugarica. Maltretiranje u školi više nije mogao da trpi pa je 4. razred završio vanredno. Vrijeme provedeno van časova iskoristio je za rad na sebi, zdravlju i samopouzdanju.

Postojala je u školi jedna svijetla tačka. Nastavnica Engleskog jezika dala mu je kontakt Jovana Ulićevića, učenika kome je predavala a koji je tada bio jedini javno autovan trans muškarac u Crnoj Gori.

„Od razgovora sa Jovanom moj život se promijenio. Dugo sam se razmišljao da li da ga pozovem ali sam na kraju skupio hrabrost i to učinio. Sjećam se da smo razgovarali satima na prvom sastanku. Objasnio mi je servise organizacija Spektra, Kvir i Juventas za osobe poput mene, kao i da godinama rade na okupljanju, osnaživanju i edukovanju zajednice i naših prijatelja i porodica. Stali su u moju zaštitu. Od tada počinje moje osnaživanje“ – kaže Nikola koji je danas jedan od koordinatora Asocijacije Spektra.

Jedan od servisa pomenutih organizacija je podrška roditeljima koji imaju djecu iz LGBTIQ zajednice. Nikola dodaje da je veoma važno pomoći roditeljima u trenucima kada misle da gube dijete i dobijaju novo, kada svoje dijete posmatraju kao dvije osobe iako je u pitanju jedna.

„Ljudi iz organizacija su, kada sam odlučio da se prilagodim onome što više jesam, razgovarali sa mojom majkom i pomogli joj da dođe do pravih informacija i samim tim da me bolje razumije. Njen spokoj donio je i meni mir. Ne samo trans osobe već i njihove porodice osjećaju veliki pritisak. Treba da se nose sa sramotom koja im je nametnuta a to nije lako“ – objašnjava mladić.

Sačuvao je odnos sa svojima. Dio je porodice kao što je to bio dok nije prilagodio pol. Kada bi išao u Mojkovac kod svojih bi nosio izvještaje od psihologa, tekstove koje je pisao o transrodnosti, publikacije i čitao im… Na taj način nije samo njih obrazovao već i osnaživao sebe.

„Kada god te neko spomene i kaže da si unuka mi ga ispravimo. Mi te uvijek branimo“ – rekla mu je baba dok je bio kod njih tokom odmora.

Nikola je trenutno u vezi sa trans ženom. Objašnjava da je tek sa njom prigrlio svoju transrodnost jer ga doživljava kao osobu. Dodaje da su ga prije nje, djevojke tretirale kao cis muškarca i da je to uticalo na njegovu disforiju.

„Pokušavao sam da se uklopim u cis normativ, to jeste da budem muškarac koji pripada muškom polu rođenjem. Fizički kontakt sa djevojkama mi nije prijao jer sam se trudio da budem nešto što nisam kako bih bio ono što one žele. Sa Hanom je drugačije i moja transrodnost nije veća od mene“ – govori o svojoj vezi.

Ne želi više da se uklapa u cis normativni i binarni sistem koji muškarcima i ženama nameću uloge u odnosu na pol i rod. Shvata osobe koje ne žele da prihvate svoje seksualne i rodne identitete i ne osuđuje ih.

„Smatram da društvo osuđuje različitosti pa je razumljivo da mnogi žele biti dio većine. Ja ne želim da budem dio mase. Moja različitost mi je pomogla da prihvatim i zavolim sebe ovakvog kakav jesam. Ljudima koji žive po principima patrijarhalnog sistema je teško da shvate zašto neko želi da prilagodi pol, posebno ako se radi o prelasku iz pozicije moći – muškarca u poziciju nemoći – žene. Ljudi nisu fokusirani na sebe, na lični razvoj i doprinos društvu“ – govori Nikola o razlozima svog aktivizma.

Dodaje da je važno da LGBTIQ zajednica bude vidljiva, da se osobe povezuju sa njom kako bi svi zajedno mijenjali svijet na bolje. Zbog toga će 21. septembra biti na Prajdu i poziva druge da pokažu solidarnost, ljubav i podršku.

Za kraj govorio je o željama za budućnost.

„Da bi promijenile oznake za pol u dokumentima trans osobe moraju da prođu kroz potpunu tranziciju. To znači da moramo da pristanemo na sterilizaciju. A ja bih volio jednog dana da u očima svoga djeteta vidim sebe, da ima moje pokrete, da prepoznam nasljeđe moje porodice…“

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljen u listu Pobjeda nedjeljom 1. septembra 2019.

Pobjeda nedjeljom 15 str.