Intervju sa Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda, Šućkom Bakovićem nastao je u okviru projekta „Crna Gora bez mržnje 2018“, koji je finansijski podržan od strane Ministarstva sporta – Direktorata za mlade.

Koliko su govor mržnje i nasilje na internetu rasprostranjeni u Crnoj Gori prema podacima kojima raspolaže institucija na čijem ste čelu?

Govor mržnje je veoma rasprostranjena pojava na internet portalima i društvenim mrežama, na šta ukazuje čitav spektar uvreda zasnovanih na rasnom, etničkom, vjerskom ili homofobnom motivu. Ova pojava je izražena nakon određenih društvenih dešavanja, događaja koji su u datom momentu aktuelni u regionu ili direktno utiču na donošenje određenih političkih i drugih odluka. Ovo obuhvata i reakcije na rad, postupanje i odlučivanje pravosudnih organa, pa se otvaraju čitavi serijali „javnog suđenja“, uključujući društvenu presudu i/ili aboliciju počinilaca krivičnih djela, osudu nosilaca pravosudnih funkcija i slično.

Smatramo da je na ovakvu atmosferu uticalo i to što je odnos državnih organa prema ranije prijavljenim deliktima kao i ukazivanjima od strane naše institucije, u odnosu na ovaj oblik izražavanja, bio prilično inertan. Najčešći razlog i obrazloženje za ovakvo ponašanje bili su nedostatak mogućnosti, sredstava i zakonske podloge za otkrivanje, gonjenje i kažnjavanje počinilaca.

Smatramo da zakonodavni okvir daje mogućnosti za djelotvornu borbu protiv govora mržnje, predviđajući ga kao delikt koji podliježe prekršajnoj i krivičnoj odgovornosti. Crna Gora je ratifikovala Konvenciju Savjeta Evrope o računarskom kriminalu sa Dodatnim protokolom koji se odnosi na kažnjavanje akata rasizma i ksenofobije učinjenih putem računarskih sistema, ali podsjećamo i na Okvirnu Odluku Savjeta EU 2008/913/JHA o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije krivičnopravnim sredstvima.

Dosadašnja praksa je pokazala da se u slučajevima govora mržnje izraženog na internetu, društvenim mrežama i drugim mjestima javnog prostora najčešće izriču mjere upozorenja, što suštinski nije doprinijelo – niti prevenciji, niti smanjenju ovih delikata. S obzirom na to da postoje djela koja se kvalifikuju kao rasna diskriminacija i izazivanje mržnje i netrpeljivosti po ovom osnovu, to se govor mržnje prema manjinskoj zajednici mora deliktno odrediti (krivično djelo ili prekršaj), bez obzira na način i sredstva kojima je delikt počinjen.

Prema podacima sa kojima raspolažemo, nesumnjivo proizilazi da sudovi ne primjenjuju kvalifikatornu (otežavajuću) okolnost iz čl. 42a Krivičnog zakonika Crne Gore prilikom odmjeravanja kazne za krivično djelo učinjeno iz mržnje zbog pripadnosti rasi, vjeroispovijesti, nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, polu, seksualnoj orjentaciji ili rodnom identitetu drugog lica. Primjenom čl. 42a obezbijedila bi se pojačana krivičnopravna zaštita u odnosu na pojedine posebno ranjive društvene grupe, čiji su pripadnici žrtve različitih krivičnih djela, uključujući i govor mržnje. S tim u vezi, podsjećamo da se krivično djelo koje prati ili sadrži elemente govora mržnje može kvalifikovati kao djelo učinjeno iz mržnje, ukoliko se zasniva na motivu pristrasnosti, odnosno pobudi učinioca prema žrtvi krivičnog djela, koju karakteriše zaštićeno svojstvo kakvo je rasa, etničko porijeklo, seksualna orijentacija, rodni identitet i druga svojstva.

I ovom prilikom ukazujemo na potrebu dosljedne primjene Preporuke ECRI o opštoj politici br.15147 u suzbijanju i prevenciji govora mržnje, odnosno kažnjavanju učinilaca, ali i na potrebu kontinuiranog sprovođenja obuka za nosioce pravosudnih funkcija, regulatornih tijela, medija i drugih aktera koji imaju udjela u prepoznavanju i procesuiranju ovog delikta.

Činjenica je da se na govor mržnje mora odlučnije reagovati izricanjem djelotvornih, proporcionalnih i odvraćajućih sankcija, ali i kroz druge mehanizme kao što su prevencija, samoregulacija i kontra narativ.

Podsjećamo da smo u Izvještaju o radu za 2017. godinu u odnosu na govor mržnje dali preporuke: da se nastave kontinuirane obuke nosilaca javnih funkcija i državnih službenika u organima koji sprovode zaštitu od ovog oblika diskriminacije; da se pojačaju napori za implementaciju Konvencije o računarskom kriminalu Savjeta Evrope i njenog Opcionog protokola; da se standardizuju medijski izvještaji u cilju sprečavanja posljedica koje može izazvati govor mržnje; da se prilikom procesuiranja ovih delikata vodi računa o njihovoj društvenoj opasnosti i primjenjuje klauzula kvalifikatorne okolnosti; da se pojačaju mjere podizanja svijesti o štetnosti govora mržnje naročito među mladima.

Da li ste u ovoj godini imali i ukoliko jeste koji je broj prijava građana/ki na nasilje i govor mržnje?

U ovoj godini nismo imali pritužbi koje su se odnosile na govor mržnje. U 2017. godini u radu smo imali tri predmeta u kojima je utvrđen govor mržnje, u dva predmeta zasnovan na etničkoj pripadnosti grupe prema kojoj je manifestovan (Romi) i u jednom predmetu na polu osobe kojoj je upućen. U sva tri predmeta utvrđena je povreda prava i date su preporuke policijskim službenicima i organima sudske vlasti koji su postupali po prijavljenim slučajevima.

NVO „XX“ je zbog uvredljivih komentara objavljenih na društvenoj mreži Facebook sa izraženim govorom mržnje prema Romima zatražio intervenciju Institucije. Utvrdili smo govor mržnje po osnovu rase i dali preporuke da istražni organi identifikuju i procesuiraju lica koja su širila rasnu mržnju i netrpeljivost prema pripadnicima romske zajednice.

Koje kategorije stanovništva su najugroženije kada je u pitanju nasilje i govor mržnje, ne samo na internetu već i u realnom svijetu?

Svjedoci smo da po ovom pitanju nema pravila, svako o kome se piše, onaj koji piše ili onaj ko izrazi stav u vidu komentara na datu temu, potencijalna je meta neprihvatljivog izražavanja mišljenja i govora mrženje.

Izloženiji su ovoj pojavi bili pripadnici LGBT populacije, Romi, žene i politički predstavnici, s tim što su ovi posljednji po prirodi same profesije i broju pitanja od javnog interesa koja se diskutuju u internet prostoru, povremeno jako izloženi ovom deliktu.

Takođe, djeca su nam se obraćala zbog sve prisutnijeg internet nasilja, te se stiče utisak da se nasilje iz školskog dvorišta preseljava u virtuelni svijet (sajber nasilje). Nastavnici i uprave škola treba da preuzmu aktivniju ulogu u prevenciji ovog vida nasilja. Podsjećamo na važnost uključivanja škole u proces prevencije nasilja putem interneta, jer vršnjačko nasilje putem interneta uključuje najraznovrsnije oblike zlostavljanja, isključivanja, omalovažavanja djece, što može imati dalekosežne posledice.

http://www.ombudsman.co.me/docs/1500983061_05042017-preporuka-fb.pdf

http://www.ombudsman.co.me/docs/1500982964_04042017-preporuka-nvo.pdf

Kako građani/ke mogu da reaguju u slučajevima kada primijete nasilje i govor mržnje?

Zavisno od slučaja dešava se i reakcija javnosti. Međutim, ključno je da bez obzira na okolnosti na ovakve pojave nikada ne treba ostati ravnodušan, već ih uvijek treba prijaviti nadležnim državnim organima. U internet prostoru se često, zbog mogućnosti skrivanja identiteta, na stavove sa govorom mržnje i sličnim sadržajima, reaguje kontra-optužbama i uvredama čime se govor mržnje dodatno širi. Umjesto toga, ovakve sadržaje, kada je za to ostavljena mogućnost, treba prijavljivati administratorima kako bi se oni uklonili.

Kada su u pitanju događaji praćeni očiglednim i razarajućim posljedicama mržnje (krivična djela ubistva, napadi na fizički integritet, naročito izraženi oblici nasilja prema bespomoćnim osobama – djeca, stariji, Romi), onda osim podizanja svijesti o štetnosti ovih pojava posebno ukazujemo na obavezu prijavljivanja nasilnih akata, jednako kao građansku dužnost, ali i pravno obavezujuće ponašanje. Uostalom, za slučaj neprijavljanja propisana je i posebna sankcija u Krivičnom zakoniku. Na državi je teret da sprovede efikasne i djelotvorne istrage svakog nasilnog akta, kao i procesuiranje i kažnjavanje delinkvenata uz primjenu klauzule otežavajuće okolnosti za delikte zasnovane na mržnji. Nalazimo da ovakva obaveza mora postojati i u odnosu na prekršaje, naročito javnog reda i mira i posebno ako se ima u vidu nekad vrlo sporna ili skoro nepostojeća granica između prekršaja i krivičnog djela. Osim toga, zapaženo je i da se oportunim ponašanjem državnih organa očigledna krivična djela tretiraju kao prekršaji, što relativizuje delikt i na neki način šalje poruku da se takvim oblicima nasilnog ponašanja ne posvećuje dužna pažnja, odnosno da je odgovor nasilju neadekvatan.

Da li Zlatni savjetnici mogu da pomognu svojim vršnjacima kada su nasilje i govor mržnje u pitanju i na koji način?

Zlatni savjetnici umnogome pomažu realizaciju određenih aktivnosti posebno u dijelu promocije i vršnjačke edukacije. Zlatni savjetnici su na temu nasilja nad i među djecom već imali aktivanosti u vidu promocije nenasilne komunikacije u svojim školama i lokalnim sredinama i Konferenciju „Reci NE nasilju“ kojom smo obilježili Svjetski dan djeteta. U narednom periodu planiramo obučavanje Zlatnih savjetnika za vršnjačke edukatore upravo u dijelu rešavanja konfliktnih situacija u svojim školama, jer vjerujemo na osnovu dosadašnjeg iskustva da vršnjačka reakcija daje veoma dobre rezultate. U narednom periodu ćemo se intezivnije baviti prevencijom i promocijom nenasilne komunikacije među djecom i nad djecom pa će Zlatni savjetnici biti aktivno uključeni.

Šta možete da poručite djeci, ali i njihovim roditeljima/starateljima i nastavnicima/ama kada je borba protiv nasilja i govora mržnje u pitanju?

Vršnjačko nasilje, nažalost, nije rijetka pojava u našem društvu. Zabrinjava činjenica da je ono sve učestalije u obrazovnim ustanovama, na mjestu gdje je najveći broj profilisanih stručnjaka, koji svakodnevno provode vrijeme sa djecom i prvi su koji mogu primijetiti određene promjene u ponašanjima i reagovati kako problemi ne bi eskalirali. I dijete koje vrši nasilje i dijete koje ga trpi imaju problem koji je nužno rešavati u njegovom začetku, jer protok vremena često može znatno usložiti situaciju. Smatramo da je obaveza škole da preduzima sve radnje i mjere i traži pomoć drugih stručnjaka (kada god je potrebno) kako bi obezbijedila sigurno okruženje za svako dijete, kako bi pomogla djetetu koje pokazuje probleme u ponašanju ili je žrtva nasilja i na kraju, kako bi pomogla i roditeljima ili ih uputila na stručne službe (u okviru socijalne i dječije zaštite).

Podsjećamo da škole nisu samo obrazovne ustanove, te ne smiju zanemarivati veoma važnu vaspitnu funkciju koju imaju, ali i da škole nisu jedino mjesto na kom se treba sprovoditi prevencija i rana intervencija kada je nasilje u pitanju. Ovaj problem zahtijeva adekvatnu i udruženu reakciju prosvjetnih radnika i stručnih saradnika škole, sa jedne i roditelja sa druge strane, kao i uključivanje organa starateljstva, zdravstvenih ustanova i organa pravosuđa, u cilju što uspješnije prevencije kako vršnjačkog nasilja tako i iskazivanja govora mržnje. Obrazovne ustanove su mjesta gdje djeca provode najveći dio dana i svog djetinjstva uopšte i u kojima se djeca moraju učiti toleranciji i nenasilnoj komunikaciji. Smatramo da nekontrolisano i ničim prevenirano nasilje među učenicima pretvara jednu lijepu podsticajnu školsku sredinu u okruženje koje je odbijajuće za učenika. Problem nasilja u školama je u suprotnosti sa Konvencijom o pravima djeteta, a koja kao osnovni cilj obrazovanja, između ostalog, navodi savladavanje osnovnih životnih vještina, koje uključuju i rešavanje sukoba na nenasilan način.

Intervju vodila Kristina Ćetković