35mm Admin – Страна 3

Pedagozi su dužni da stvaraju atmosferu prihvatanja u školi

20. November 2019.

LGBTIQ osobe treba da prihvate sebe i da grade stabilnu sliku o sebi nezavisno od mišljenja i reakcija društva, te da iskoriste resurse socijalne podrške koji postoje u društvu, da prijave nasilje, da se ne povlače pred nasilnicima i ne identifikuju s ulogom žrtve – smatra Vanja Rakočević, predsjednica Udruženja pedagoga Crne Gore. Dodaje da je suprotstavljanje nasilju dio njihove borbe za integritet ličnosti, kao i da njihova borba za dostojanstvo treba da bude transparentna kako bi nasilje dobilo javnu osudu.

Koliko je važno da pedagozi koji rade sa djecom i mladima budu upućeni u prava i teme koje se tiču LGBTIQ populacije?

Zadatak rada pedagoga je da svojim stručnim znanjem i savjetodavnim radom unapređuju vaspitno-obrazovni rad u ustanovi i pružaju stručnu pomoć učenicima, roditeljima i nastavnicima u vezi s pitanjima koja su od značaja za obrazovanje i vaspitanje. Kako bi svoj zadatak ostvarili, od pedagoga se očekuje da budu nosioci i/ili ključni akteri u kreiranju sigurnog i tolerantnog školskog okruženja za sve učenike, a da bi se to postiglo i da bi odgovorili na potrebe svih učenika, pedagog mora stalno da osavremenjuje profesionalna znanja i način rada. Konketno, u ovom slučaju, da kontinuirano radi na svom stručnom usavršavanju i proširivanju znanja i razumijevanja LGBTIQ osoba. Pedagog, ali i nastavnik, dužni su da stvaraju atmosferu prihvatanja u školi, a to mogu samo ako su dovoljno edukovani i senzibilisani za ovakve pojave. Uz to, pedagog treba da ima kompetencije da pruži podršku i roditeljima i učenicima kroz savjetodavni rad.

Kao pedagogica, razvili ste program obuke za nastavnike koji je akreditovan od Nacionalnog savjeta za obrazovanje, a tiče se nasilja i govora mržnje u realnom i virtuelnom svijetu. Koliko je nasilje prema LGBTIQ osobama često po Vašoj procjeni?

Ako uzmemo u obzir istraživanja koja su urađena u posljednjih 10 godina, vidimo da mladi u Crnoj Gori kao grupa iskazuju visok stepen homofobije i da nemaju dovoljno informacija o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Tamo gdje postoji najmanje informacija i znanja, najveći je strah. Upravo zato mi koji radimo s djecom i mladima moramo im, na adekvatan način, približiti ovu temu.

Program stručnog usavršavanja „Uloga nastavnika/ca u prevenciji i borbi protiv nasilja i govora mržnje na internetu“ namijenjen je nastavnicima svih profila i stručnim saradnicima, bez obzira na to da li rade kao nastavnici predmetne ili razredne nastave. Program je realizovan u 19 srednjih i 11 osnovnih škola od 2014. godine. Koncipiran je tako da je jedan od ciljeva obuke da polaznici razumiju vezu između ljudskih prava i nasilja i govora mržnje. Kako su LGBT osobe jedne od tri najčešće mete govora mržnje, uključeni su i primjeri u vezi sa homo/bi/transfobičnim nasiljem, kroz koje se analiziraju različite forme nasilja na internetu i van njega, kao i njihove posljedice po žrtve i društvo. Cilj ovih aktivnosti je da zajednički istražimo uzroke ovih posljedica i moguće odgovore na nasilje i govor mržnje u školskom okruženju. Ukoliko nema odgovora od strane škola na ovakve vidove nasilja, ovo najčešće vodi u dalju povredu ljudskih prava: negativni stereotipi šire se kroz društvo, grupe postaju sve više marginalizovane i izolovane, konflikt i podjele rastu, kao i vrijeđanje ili prijetnje. U najgorim slučajevima, riječi i djela pretvaraju se u fizičko nasilje. Nažalost, dešavalo se da ovakvi primjeri, analizirani tokom obuke, ne nailaze na prave odgovore, što nas motiviše da još prilježnije nastavimo s ovim aktivnostima.

Šta bi savjetovali onima koji rade sa djecom i mladima a tiče se nasilja nad LGBTIQ osobama?

Zaposleni u školama moraju biti senzitivni za potrebe LGBTIQ populacije u adolescentnom periodu, jer oni tada prolaze kroz ozbiljna lična previranja na putu otkrivanja svog identiteta, a od nas koji radimo u školama moraju dobiti razumijevanje i podršku za proces kroz koji prolaze, kako bi iz njega izašli mentalno osnaženi. Ovo je važno, jer jedino tako će učenici imati slobodu da podijele svoja osjećanja s odraslim osobama.

Takođe, LGBTIQ mladima koji trpe nasilje i koji su uobičajeno meta uvrjedljivog izražavanja ili zlostavljanja moramo dati strategije kojima će se zaštititi. Potrebne su im vještine i znanja koje će im pomoći da se bave ovim problemom – na primjer, pozivajući na odgovornost odgovornu osobu, prijavljujući zlostavljanje, ohrabrujući druge da zauzmu stav, i tako dalje. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da i mladi koji su počinili nasilje zahtijevaju sistematsku stručnu pomoć, kako bi razumjeli uzroke nasilnih obrazaca, ali i njihove posljedice.

Koji je Vaš savjet za pripadnike/ce LGBTIQ populacije a koji trpe nasilje?

Treba da prihvate sebe i da grade stabilnu sliku o sebi nezavisno od mišljenja i reakcija društva, što je težak zadatak koji zahtjeva mnogo ličnog rada. Treba da iskoriste resurse socijalne podrške koji postoje u društvu, da prijave nasilje, da se ne povlače pred nasilnicima i ne identifikuju s ulogom žrtve. Treba da shvate da je suprotstavljanje nasilju dio njihove borbe za integritet ličnosti. Oni sami i njihova borba za dostojanstvo treba da budu transparentni kako bi nasilje dobilo javnu osudu. Kada se nasilje dogodi, njega je potrebno prijaviti, jer u školi postoji Tim za suzbijanje svih oblika nasilja nad učenicima koji, pored preventivnih mjera, definiše i efikasne strategije za intervenciju u slučaju nasilja ili zlostavljanja LGBTIQ učenika, a zatim se obezbjeđuje zaštita i podrška za LGBTIQ učenike s iskustvom nasilja, one koji su svjedočili nasilju, ali i učenike koji su akteri ovog vida nasilja.

Kako da se u obrazovnim institucijama kreira atmosfera prihvatanja LGBTIQ osoba?

U preventivnom smislu, obrazovanje o ljudskim pravima i jačanje kompetencija za demokratsko društvo predstavlja moćan alat za kreiranje atmosfere prihvatanja LGBTIQ osoba. Ovakav pristup je neophodan na svim nivoima obrazovanja, jer pomaže ne samo u razvijanju znanja, vještina i stavova djece i mladih ljudi, već i razvijanju saosjećanja, poštovanja za druge, prihvatanja različitosti. Da bi se u školama kreirala atmosfera prihvatanja LGBTIQ osoba, neophodno je svakodnevno raditi na stvaranju sigurnog okruženja za djecu i mlade u kome se odigrava proces učenja i usvajanja suštinskih vrijednosti ljudskih prava. U praksi, potrebno je sprovoditi programe za razvoj socio-emocionalnih vještina, kao i različite preventivne programe za otklanjanje predrasuda i suzbijanje nasilja. Naravno, potrebno je stalno podsjećati učenike na jednako dostojanstvo svih ljudi, da svi imaju pravo na bazično poštovanje kao ljudska bića, bez obzira na lična svojstva, konkretno, da su seksualna orijentacija i rodni identitet sastavni dio ličnosti svakog čovjeka i da ne smiju biti osnov za diskriminaciju i zloupotrebu. Poželjno je kreirati što više situacija u kojima će učenici dolaziti u kontakt s osobama iz LGBTIQ populacije kako bi razbijali predrasude, npr. aktivnosti poput žive biblioteke koje su se pokazale kao izuzetno korisne u suzbijanju predrasuda i razvoju empatije i prihvatanja. U stvaranju ovakvog okruženja učestvuju svi zaposleni u školi, ne samo stručni saradnici ili pojedini nastavnici.

Pored vannastavnih aktivnosti i preventivnih programa, potrebno je u nastavi realizovati predviđene teme koje se odnose na LGBT populaciju i koje za cilj imaju promociju nenasilja, tolerancije, prihvatanja. Iako ove teme često nazivamo kontroverzne teme, one su predviđene određenim sadržajima kroz predmetne programe u gimnazijama i srednjim stručnim školama: Biologija, Psihologija i Sociologija. Potrebno je i dodatno obučiti nastavnike koji ih predaju kako bi imali znanja i vještine da ih na adekvatan način obrađuju. Kroz nastavu, obradom ovih tema, na sistematski način učenicima se daje mogućnost da jačaju kritičko mišljenje, otvorenost i kulturu dijaloga, kao i dozvola da iskažu svoj stav, ali sve dok je on izražen na racionalnom nivou i potkrijepljen argumentima. I možda i najvažnije, neophodno je zastupati jasan stav da je nasilje koje je zasnovano na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu neprihvatljivo.

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je objavljena na FOS media.

Grupa i dalje ograničava i obeshrabruje pojedinca

14. November 2019.

35mm Admin 0 Komentara

Iskoristile smo sunčano vrijeme za razgovor na obali mora. Zbog tereta malog mjesta i činjenice da svako svakoga zna, te da informacija brže stigne nego što je izgovorena, bile smo tihe u komunikaciji. Ono što mi je naglasila nekoliko puta jeste da ima svoj život i da ga drži za sebe. Izabrala sam je kao sagovornicu jer sam svjesna da mnoge djevojke i žene u Crnoj Gori žive živote poput nje. Ovo je priča o jednoj Primorki a lako može biti i storija sa sjevera i centra.

„Na žalost živim u malom gradu gdje je svako izgleda pozvan da komentariše tuđ život. I ne samo što komentarišu već i često dodaju detalje. Dok se ne izgradim u ličnost kakvu želim i dok ne napustim Crnu Goru jednostavno ne želim da razgovaram o tome da sam u fazonu“ – objašnjava zašto ne govori javno da je lezbejka.

Smatra da će tek kada bude napustila državu, a to će biti narednih sedmica, i prekine vezu sa porodicom u kojoj je odrastala, živjeti život kakav trenutno sanja. Uskoro ide u inostranstvo sa djevojkom koju je upoznala u Crnoj Gori ali koja je strankinja i koja ju je ohrabrila da zajedno grade život negdje dalje od okova patrijahata koji ih sputavaju ovdje.

Dok je odrastala, ali i danas, znala je da kod nas postoje mjesta okupljanja zajednice, kao i lokali koji su gej frendli. Međutim nikada nije odlazila tamo. Jednostavno to je ne privlači jer ima krug prijatelja koji znaju za nju i to joj je dovoljno.

Kaže da joj se osim takvih mjesta ne sviđa ni rad nekih iz zajednice jer svojim djelovanjem, smatra Primorka, iskorišćavaju članove i dodaju so na ranu onima koji još uvijek nisu autovani, to jeste nisu drugima rekli za svoju seksualnu ili rodnu orijentaciju. Njihovo djelovanje posmatra kao peckanje tradicije i sistema koji postoji vjekovima.

„Oduvijek sam znala da sam drugačija. Da jednostavno ne pripadam ovdje. Nisam razmišljala kao većina, nije me čak privlačilo ono što je privlačilo druge u mom okruženju. Prihvatila sam sebe sa nekih 18 godina i to nakon velike borbe. Nije lako prihvatiti seksualnu orijentaciju kada na televiziji govore da je to bolest, u crkvi da se radi o đavoljoj raboti i slično“ – nastavlja svoju životnu priču.

Ono što ju je zbunjivalo bila je mržnja, snažna homofobija koju je osjećala i vidjela na svakom koraku. Najteži korak bilo je prihvatanje sebe. Osim mržnje okoline prema zajednici kojoj pripada. morala je da se nosi i sa nasiljem u porodici. Kaže da joj je otac pokazao kako muškarci ne treba da se ophode prema ženama.

„Imam potrebu da zaštitim skoro svaku ženu na svijetu. Zato sam pažljiva prema ženama a posebno prema partnerkama kada sam u vezi. Uvijek sam svaku ženu u svom životu tretirala kao kraljicu. Tako je i sada“ – sa osmjehom priča Primorka.

Trenutno je u dugoj vezi sa djevojkom koja je strankinja ali živi u Crnoj Gori. Lijepo im je jer su zaljubljene, vole se i srećne su jer imaju jedna drugu. Dodaje da najviše voli kada je u vezi, da tada uživa u životu, posvećena je partnerki sa kojom je. Zejdno, uskoro odlaze odavde i nadaju se da će to biti odluka za cijeli život.

Dok razgovaramo ona radi retrospektivu svog života. Studiranje pamti kao lijep period svog života jer je na fakultetu upoznala sebi slične. Imali su svoju malu grupu u kojoj su dijelili mišljenja i bili podrška jedni drugima. Prisjeća se i svojih prvih autovanja, jer svaki put je morala nekoj novoj osobi da govori da je lezbejka. Neki su imali razumijevanja a neki su zauvijek prekinuli niti koje su ih povezivale sa njom.

„Moj strejt drug se na informaciju da volim žene nasmijao i rekao da mu je laknulo jer sada zajedno možemo da muvamo. On mi je dao hrabrost da nastavim da otvoreno govorim onima koji su mi bliski o mojoj seksualnoj orijentaciji“ – otkriva detalje svojih prvih koraka nakon suočavanja sa sobom.

Dodaje da je prvo testirala ljude sa pričom o LGBTIQ zajednici. Tek kada bi od njih čula „briga me šta rade samo da meni ne ispiraju glavu“ nastavila bi da im govori o svojoj seksualnoj orijentaciji. Ipak najveće razočaranje došlo je od njene najbolje drugarice.

„Sjećam se da smo sjedjele za istim stolom kada sam joj rekla. Ustala je od stola i obećala da neće nikome reći ali da ne želi više da se družimo“ – prisjeća se gorkog iskustva sa do tada najboljom drugaricom i osobom koja joj je bila važna u životu.

Njena porodica ne zna za njenu seksualnu orijentaciju jer im nikada nije rekla. Nije željela, jer zna da nisu spremni da to prihvate. Još uvijek negativno komentarišu informacije iz medija koje se tiču zajednice kojoj pripada. Misli da bi njena majka prihvatila činjenicu da je ona lezbejka ali da bi bila razočarana zbog unuka.

„Ja sam svjesna da i dalje mogu imati dijete. Ne na način na koji to moja majka očekuje ali se mogu ostvariti u ulozi majke. I želim to. Ja sam idealistkinja koja vjeruje da i partnerka i ja zajedno možemo stvoriti dijete“ – govori Primorka o svojim dalekim planovima.

Priča o djeci joj skreće misli ka našim tradicionalnim većinskim porodicama u kojima odrasli ostaju da žive sa svojim roditeljima. Nekoliko generacija pod istim krovom. Razmišljajući o tome kaže da je država ta koja nas pravi nesretnima.

„Finansijska nestabilnost dovodi do toga da rijetko ko razmišlja da se osamostali. Ko danas može sa prosječnom platom da priušti sebi da iznajmi stan i živi normalnim životom?“ – postavlja pitanje na koje još uvijek nije uspjela da odgovori.

Zbog finansijske nesigurnosti i dalje bira da živi u porodici iako od ukućana i dalje čuje da članove zajednice kojoj i sama pripada treba „pobit, posjeć“.

Osim grupi sa fakulteta u kojoj se osjećala prihvaćeno i sigurno, duguje mnogo i internet prostoru gdje je pravila prve korake ka otkrivanju svoje seksualne orijentacije i prihvatanju sebe kao lezbejke. Razni LGBTIQ forumi su joj pomogli da se prvi put susretne sa, kako kaže „mojima“.

„Stidljivo sam ispitivala ljude o njihovoj seskualnoj orijentaciji. Bila sam radoznala da saznam mnoge stvari koje su me interesovala, koje nisam znala. Taj kanal me ohrabrio i dao mi snagu. Tu sam dobijala nadu da je moguće da se autujem. Da će sve biti dobro!“ – objašnjaba Primorka.

Međutim za one koji se još nisu odlučili za korak autovanja i otvorenog razgovora oči u oči sa drugima o seksualnoj orijentaciji, ima savjet da to učine oprezno. Preporučuje testiranje okoline sa pitanjima o LGBTIQ zajednici, mogućim situacijama i slično.

„Smatram da sam javno autovana da bih bila na stubu srama. To ne želim. Mislim da je potrebno da prođe makar nekoliko generacija da bi došli do prihvatanja našeg načina života i otvorenosti za nas. Raduje me to što mogu da vidim da srednjoškolce nije mnogo briga o tome da li je neko strejt ili nije“ – dijeli neka od svojih zapažanja.

Ipak dodaje da iako su srednjoškolci otvoreni da i tu postoji barijera. Naime, kako kaže ukoliko neko kaže pojedinačno da je OK sa tim da je neko pripadnik LGBTIQ populacije da će biti osuđen i etiketiran od strane ostatka grupe.

„Generacije koje stasavaju su laganije i otvorenije za razgovor o LGBTIQ pravima ali samo individualno. Grupe su te koje i dalje ne dozvoljavaju odstupanje“ – završava razgovor svojim ni optimističnim ni pesimističnim razmišljanjem.

Kristina Ćetković

Tekst je objavljen na Portalu Analitika 13.11.2019.

Želim da budem otac kakav je moj tata bio meni

12. November 2019.

35mm Admin 0 Komentara

Vuk Adžić je trans muškarac koji je nedavno kršten u Sabornom hramu Hristovog vaskrenja u Podgorici. Interesovalo me zašto su mu crkva i vjera toliko bitni s obzirom da smo od predstavnika Mitropolije crnogorsko primorske poslednjih godina mogli čuti ne tako blage riječi za pripadnike LGBTIQ zajednice, te čak i govor mržnje. Odgovorio je da se u crkvi osjeća bezbjedno.

„Vjera me izvukla iz mnogih stvari. Vjera me izvukla iz stanja u kojem sam sebi želio da oduzmem život. Osjećam jaku vjeru u sebi i mogu za sebe reći da sam veliki vjernik“ – govori Vuk koji se u dokumentima još uvijek zove Milena s obzirom da nije prošao kroz čitav proces tranzicije koja podrazumijeva i sterilizaciju.

Kaže da bi o ovoj temi mogao da priča satima ali da je bitno da mu vjera daje snagu i održava ga u životu i tjera da ide naprijed. Ne prija mu kada predstavnici crkve govore loše riječi o zajednici kojoj Vuk pripada. Smatra da bi posebno oni trebalo da imaju razumijevanja za sve ljude koje ispovijedaju i vode – bez obzira na njihovu seksualnu ili rodnu orijentaciju.

Osim situacije u kojoj je rastrzan između vjerske i LGBTIQ zajednice, ono što mu teško pada jeste i saznanje da neće moći da ima svoje biološko dijete. Ne zbog obavezne sterilizacije u toku tranzicije, već ranijih zdravstvenih problema. Žao mu je što neće moći da podiže dijete od svoje krvi i mesa, poput njegovo oca. To ga neće obeshrabriti da jednoga dana, ukoliko se odluči da postane otac, usvoji dijete.

„Pružiću tom djetetu svu ljubav koju imam i koju ono zaslužuje. Baš kao što je i meni moj otac pružio sve na svijetu. Volio bih najviše u životu da postanem roditelj kakav je moj tata bio prema meni“ – otkriva Vuk temu o kojoj mnogi ne razmišljaju ili ne žele da govore jer im je bolna.

Njegova bolna tema je često prebacivanje trans zajednici zbog operacija koje su plaćene iz budžeta i prozivanje da bi za taj novac moglo da se liječi neko dijete.

„Ovo nije moj hir. Ja sam ovako rođen. I plaćam porez kao mnogi u Crnoj Gori. Za oboje kod nas postoje različiti fondovi. Ne volim da čujem takve prozivke, posebno iz ličnih razloga. Kada sam se ošišao, kosu sam donirao za djecu oboljelu od karcinoma“ – objašnjava ono što mu leži na srcu.

Nastavili smo razgovor pričom o njegovim roditeljima, prije svega njegovom ocu koji je za njega bio heroj. Kaže da je radio sve što i njegov otac, trudio se da bude njegova kopija.

„Sa njim sam naučio da živim i poštujem život. Sa tim čovjekom sam prošao i najgore i najbolje momente. Iako su moji roditelji uvijek bili zajedno i nikada se nisu posvađali pred nama, postojala je negdje jasna podjela čiji je koje dijete. Moj brat je bio privržen majci a ja sam bio tatina beba“ – govori o porodničnim odnosima koji su po njegovom sjećanju bili idilični sve dok je otac bio živ.

Kaže da je uvijek znao da ocu može sve da ispriča i da će uvijek naći rješenje. Ipak, nije mogao dugo da uživa u ulozi sina jer je njegov otac preminuo kada je Vuk imao 17 godina. Otkriva da je tek sada, nakon par godina, priznao sebi da njegovog oca više nema. Tome je doprinio i napad na Mateševu u kome je Vuk pretučen od strane trojice muškaraca na pragu porodične kuće.

„Ja sam na Mateševo pošao jer tamo mogu da oživim sjećanja na oca. Mjesece koje smo nas dvojica provodili tamo – gdje me je učio kako da živim, popravim kamion, ispečem hljeb i slično. Imao sam osjećaj da tamo mogu da ga vratim i oživim sjećanja na njega. Onda su se pojavila tri manijaka koja su mi srušila sliku i ubijedili me da vrijeme i oca ne mogu da vratim“ – pravi Vuk u razgovoru spojnice sa ocem i Mateševom u kom je pretučen.

Prisjećajući se kaže da možda nekada nije bio dobar sin svome ocu. Da mu nije pružio kao sin ono što je on dobio od njega. Zna da se njegov otac uvijek borio za svoju djecu, te da mu je srce puklo jer nije mogao da im pruži sve što je želio.

Godine koje su uslijedile bile su teške jer dugo nije mogao da se pomiri sa činjenicom da njegovog oslonca i najveće podrške u životu nema. Od oca je imao podršku i za proces tranzicije iako je mislio da će to teško primiti.

„Prvo sam otišao kod majke i rekao joj da osjećam da sam momak a ne djevojka. Ona je počela tada da me ubjeđuje da to nije istina i da sam jedina u Crnoj Gori koja se tako osjeća. Nakon toga sam otišao kod oca koji je u razgovoru morao da izvlači riječi iz mene. Kada sam mu konačno rekao da se osjećam kao muškarac i da želim da prilagodim svoj pol prihvatio je to. Ono što je vidio kao problem, i bio je u pravu, bilo je prihvatanje društva moje želje da budem ono što osjećam da jesam – muškarac“ – govori Vuk o svom autovanju roditeljima.

Nakon tog razgovora njihov odnos je nastavio da se razvija kao i do tada. Oni koji nisu razumjeli Vukovu potrebu za prilagođavanjem pola svom rodnom identitetu bili su majka i brat. Zbog nasilja koje je trpio potražio je smještaj u Skloništu NVO LGBT Forum Progresa koje finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, i u kojem je od decembra prošle godine.

Sada je aktivista za trans prava i pojavljuje se u medijima jer smatra da samo aktivnom i vidljivom borbom može ohrabriti zajednicu i osobe koje osjećaju da njihov fizički pol ne odgovora njihovom rodnom identitetu. Ne smatra da je njegovo pojavljivanje u medijima doprinijelo nasilju nad njim.

„Momci koji su me tukli znali su da sam rođen kao djevojčica. Ja sam na Mateševu, od kada znam za sebe, boravio makar tri mjeseca tokom ljeta. Taj dan sam nakratko svratio u jedna lokal i osjetio poglede koji nisu bili dobronamjerni, kao i komentare. Okrenuo sam se prema prisutnima i poželio da prokomentarišem. Sjetio sam se tate i odustao od toga. Kada sam se vratio kući zaspao sam“ – priča detalje iz dana kada je pretučen.

Ono što ga danas boli, nisu rane koje zarastaju, već saznanje da su se momci o svojim namjerama hvalili i sprdali pred prisutnima u kafani ali da niko od njih nije ni na koji način reagovao. Još uvijek ne može da vjeruje koliko su građani tolerantni na nasilje i koliko ne žele da spriječe napade nad LGBTIQ osobama.

Da savlada strah sa kojim živi nakon napada Vuk se svakodnevno bori. Nije velika podrška koju ima ali to ga ne obeshrabruje jer tu su aktivisti organizacija NVO LGBT Forum Progres i SOGI, čiji je Vuk član. Nije kako kaže samo član organizacija, osjeća se i članom oorodice kojoj pripada po svojoj rodnoj orijentaciji. Navodi da su mu velika podrška i psiholozi i psihijatri koje posjećuje.

Kristina Ćetković

Tekst je objavljen u dnevnom listu Pobjeda.

ILEGALNO ORUŽJE U CRNOJ GORI: Švercere automatskih pušaka ne šalju u zatvor

11. November 2019.

35mm Admin 0 Komentara

Uprava policije je u prošloj godini podnijela je krivične prijave za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija protiv ukupno 322 osobe. Iako Krivični zakonik za nedozvoljeno držanje oružja propisuje zatvorsku kaznu od šest mjeseci do pet godina, sudovi u Crnoj Gori najčešće izriču uslovne i kazne rada u javnom interesu, čak i za švercere ilegalnog naoružanja.

To su podaci do kojih su došli studenti novinarstva Fakulteta političkih nauka (FPN) u okviru projekta „DO – Investigative journalism, DISCOVER – Media literacy”, koji je dijelom finansirala Ambasada SAD, a sprovele su ga NVO 35mm, LUPA, FPN i Sindikat medija. Stavovi iznijeti u tekstu ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD-a.

Da sudovi u Crnoj Gori preblago kažnjavaju za nedozvoljeno držanje oružja, pa čak i za distribuciju ilegalnog naoružanja pokazuju i objavljene presude. Tako je u januaru ove godine sudija u Osnovnom sudu u Podgorici zbog prodaje automatske puške (kalašnjikova) okrivljenog kaznio radom u javnom interesu od 180 časova, nakon sporazuma sa tužiocem. U istom mjesecu, osoba koja je napravila improvizovanu eksplozivnu napravu (bombu) sa plastičnim eksplozivom u podgoričkom sudu kažnjena je četiri mjeseca zatvora. Takođe, postoje i presude protiv lica koja su studenti zbog nelegalnog nošenja oružja.

Crna Gora je po broju oružja koji posjeduju građani, legalno i nelegalno, na trećem mjestu u svijetu, a prva u Evropi, pokazalo je istraživanje Instituta za međunarodne i razvojne studije u Ženevi. Prema istraživanju, Crna Gora sa 626 hiljada stanovnika ima procijenjenih 245 hiljada komada oružja kod civila. Od toga je registrovano 103.536, a neregistrovano 141.464 komada oružja. U prethodne tri godine, koliko traje zajednička kampanja „Poštuj život, vrati oružje“, koju sporovode Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS), United Nations Development Programme (UNDP ) i Centar za demokratsku tranziciju (CDT), uz finansijsku podršku EU i Ambasade SR Njemačke, je do sada ukupno uništeno 4.412 komada vatrenog oružja i 900 komada djelova oružja.
Međutim, obračuni kriminalnih klanova i policijske akcije pokazatelj su da kod građana još postoji velika količina nelegalnog naoružanja.
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova kažu da je upravo najveći problem što je čak 100 odsto kriminalnih radnji izvršeno nelegalnim oružjem i da kriminalci nikada ne bi koristili oružje koje ima fabrički broj.
A da je do oružja lako doći govori podatak da se sredinom prošle godine na jednoj od stranica na kojoj se prodaje roba iz svih krajeva Crne Gore pojavio i oglas o prodaji heklera. Uz oglas je postavljeno i nekoliko fotografija ovog oružja sklopljenog i rasklopljenog. Prodavac je oglas objavio pod imenom i prezimenom, a za informacije i pregovaranje oko prodaje zainteresovane je pozvao da mu se obrate privatnom porukom. Međutim, ovo nije prvi slučaj onlajn prodaje oružja. Uvijek je u pitanju nelegalno oružje, upravo ono iz kakvog se počine maltene sva krivična djela, posebno ubistva.

Na fejsbuk stranicama, ali i u internet oglasima moguće je naći različite puške koje koštaju od nekoliko desetina do više stotina eura, ali i pištolje čija cijena se kreće od 200 eura.

Do sada nije poznato da li nadležni organi provjeravaju ove oglase i internet stranice, niti da li je zbog ovakvog načina prodaje nelegalnog oružja privedeno neko lice, kao ni da li je oduzet bilo koji predmet. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova nijesmo dobili odgovor na ovo pitanje.
Kriminolog Velimir Rakočević kazao je ranije da je prodavcima moguće ući u trag ukoliko je oglas objavljen sa naloga iz Crne Gore.
“Međutim, najčešće, da ne bi bili otkriveni, prodavci koriste naloge iz inostranstva, kada je našim službama potrebna pomoć drugih zemalja i istraga se tako uvijek uspori. Takođe, veoma često se koriste i lažni nalozi kako bi se zavarao trag”, dodaje Rakočević. Bivši ministar unutrašnjih poslova i sadašnji poslanik Goran Danilović rekao je ranije medijima da je problem i to što kod nas postoji crno tržište nelegalnog naoružanja.
“Postoje bunkeri i skladišta u pojedinim djelovima Crne Gore, gdje se drže velike količine oružja, gdje se očigledno drži i oružje koje je moglo doći samo iz vojnih magacina. Prosto treba jedna ozbiljna i kompetentna akcija da se Crna Gora očisti od nelegalnog naoružanja.”, rekao je Danilović. Dodao je da je „velika muka što granična policija ne radi svoj posao i što kriminalistika ne radi svoj posao“.
“Nabaviti naoružanje na crnom tržištu podjednako je teško kao kupiti i kutiju švercovanih cigareta. Neko omogućava da ta nelegalna količina naoružanja prolazi kroz Crnu Goru. Vjerovatno je kod nas najveća količina nelegalnog naoružanja po glavi stanovnika u Evropi, a rat je bio u susjednim zemljama. Šta to znači, da uz te akcije međunarodnog karaktera, koje se uvijek dobro plate – „Poštuj život, vrati oružje“ istovremeno cvjeta trgovina nelegalnim naoružanjem, koje se nabavlja vrlo jeftino.”, kazao je Danilović u junu prošle godine.

“Niko mi ne garantuje da će uništiti oružje”

Za potrebe ovog istraživanja razgovarano je i sa osobom koja je otkrila da posjeduje ilegalno oružje, a koja ga nije prijavila policiji. Na pitanje zašto nije predao oružje tokom kampanje “Poštuj život, vrati oružje”, zaštićeni izvor je istakao da nema povjerenje u sistem.

“Crnogorci su po oružju prepoznatljivi od davnina. Ne može da prođe nijedno slavlje, a da se ne zapuca. Pa kako će ljudi znati da se nešto lijepo desilo, ako ne tako? Ne želim da im predam nešto što je moje. I ko mi garantuje da će stvarno uništiti oružje. Sigurno su smislili način kako da se obezbijede. Nijedna kampanja nije pokrenuta a da neko od njih nije imao koristi, pa je sigurno tako i sada”, rekao je izvor, čiji identitet neće biti objavljen.

Koordinirane mjere nužne

U skladu sa smjernicama i odlukama datim u međunarodnim i nacionalnim dokumentima, u borbi protiv organizovanog kriminala i terorizma, nameće se potreba djelotvornog i koordiniranog preduzimanja mjera i aktivnosti u cilju suzbijanja nezakonite proizvodnje, nabavke, posjedovanja, trgovine i krijumčarenja malokalibarskog i lakog oružja i municije, kao i svih drugih zloupotreba i negativnih pojava.
Strategija za suzbijanje nedozvoljenog posjedovanja, zloupotrebe i trgovine, malokalibarskim i lakim oružjem i municijom od 2019. do 2025. godine ima za cilj da izgradi efikasni sistem kontrole malog i lakog oružja i municije u svim njegovim segmentima. Primarni cilj je, kako navode iz MUP-a, da se do 2023. godine osigura da zakonodavstvo o kontroli naoružanja bude uspostavljeno i u potpunosti usklađeno sa regionalnim okvirom Evropske unije i drugim relevantnim međunarodnim obavezama I standardizovano širom regiona. Procjenjuje se da je velika količina oružja još u nelegalnom posjedu građana i da je njihovo prisustvo najvidljivije u slučajevima slavljeničkog pucanja, koje se I dalje prihvata I toleriše, stoji u Strategiji.

Baza javno dostupnih presuda za nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija Osnovnog suda u Podgorici tokom 2019. godine:

Baza presuda za oruzje

Autori: Katarina Kovačević, Teodora Krivokapić i Anđela Micić

Bez medijske pismenosti nema građana koji kritički razmišljaju

31. October 2019.

35mm Admin 0 Komentara

Medijska pismenost predstavlja ideju zaštite medijskih potrošača od manipulacije medija, kao i osnaživanje građana da kritički razmišljaju, te je neophodna za očuvanje demokratije jednog društva, neki su od zaključaka Javne tribine „Lična karta naše medijske pismenosti – građanin/ka Crne Gore u 21. vijeku“, koja je realizovana juče na Fakultetu političkih nauka u organizaciji pomenutog fakulteta i nevladinih organizacija „35mm“ i CDT, kao i platforme rakrinkavanje.me.

Događaj je organizovan u znak obilježavanja Svjetske nedjelje medijske pismenosti i informisanja. Na jednom mjestu okupili su se predstavnici institucija, međunarodnih i nevladinih organizacija, medija i akademske zajednice koji su podijelili znanje i iskustva na temu medijske pismenosti.

U uvodnom obraćanju, dekan Fakulteta političkih nauka, prof. dr Milan Marković napomenuo je da je ovo prvi ali ne i poslednji događaj u znak obilježavanja i promocije važnosti medijske pismenosti i informisanja.

„Fakultet političkih nauka sa svoje strane se obavezuje da će i dalje kroz nastavni plan i program raditi na edukaciji, ali i povećanju stepena medijske pismenosti budućih novinara.“ – kazao je dekan.

Tokom javnog časa, doc. dr Ilija Tomanić Trivundža objasnio je ideju medijske pismenosti i važnosti prava građana na istinitu i tačnu informaciju.

„Medijska pismenost jeste emancipacija građana da kritički razmišljaju. Medijska pismenost predstavlja set vještina koje pomažu građanima da uživaju svoja prava s toga ona stavlja u fokus pojedinca“ – rekao je gostujući profesor iz Slovenije.

Izvršni direktor NVO „35mm“ Darko Ivanović naglasio je da medijska i informatička pismenost idu zajedno, te da u njima leži budućnost građana i demokratije.

„Medijski i informatički pismen građanin uzima život i sudbinu u svoje ruke“ – istakao je Ivanović.

Rukovoditeljka studijskog programa Medijske studije i novinarstvo, prof. dr Nataša Ružić govorila je o upozorenju međunarodnih organizacija da se građani moraju odbraniti od informacijskih poremećaja, kao i benefitima medijske pismenosti.

„Benefiti medijske pismenosti su višestruki. Kroz proces medijskog opismenjavanja društvo dobija kvalitetno informisane građane koji razumiju svoja prava u pogledu slobode izražavanja i komuniciranja. Osim toga, medijski pismeni građani poštuju prava drugih i ne podliježu predrasudama i stereotipima u pogledu drugih nacionalnosti i konfesija“ – zaključila je ona.

Urednica redakcije Društvo dnevnih novina DAN, Milica Krgović saglasna je da medijska pismenost ide uz informatičku.

„Od medijske pismenosti zavisi da li ćemo mi koristiti medije ili oni nas“ – naglasila je Krgović.

Savjetnica iz Direktorata za medije Ministarstva kulture, Miljana Lalović podsjetila je da je u toku izmjena nekoliko zakona koji se tiču medija i naglasila da bez građana koji kritički razmišljaju ne možemo govoriti o demokratiji.

„Posebno je važno zaštiti djecu i mlade od štetnog uticaja medija pa medijsku pismenost treba uvesti obavezno u obrazovanje“ – zaključila je ona.

Potpredsjednica Sindikata medija Crne Gore i dugogodišnja novinarka, Nevenka Ćirović smatra da je medijska pismenost neophodna jer građani postaju oruđe kojim se manipuliše.

„Ne postoji crnogorski medij koji je svijetli primjer medijske pismenosti jer su svi postali dio hibridnog rata. S toga novinari postaju pojedinci koji moraju tome da se odupru“ – navodi Ćirović i dodaje da medijska pismenost predstavlja temelj za stvaranje kritičke javnosti.

Urednik Drugog programa Televizije Crne Gore, Sabrija Vulić kazao je da uticaj medija na živote građana iziskuje potrebu razumijevanja medijskih sadržaja. On je opomenuo medijske konzumente da budu pažljivi kada je u pitanju izbor izvora informisanja.

„Sa medijskom pismenošću treba krenuti od škole, prvo od nastavnika pa zatim preko učenika“ – smatra on.

Izvršna direktorica Instituta za medije, Olivera Nikolić podsjetila je da u savremenom društvu mediji dominiraju i kreiraju realnost.

„Veliki dio odgovornosti je na nama jer i mi učestvujemo u informisanju putem društvenih mreža. Važno je građanima omogućiti vještine i znanja potrebne za konzumiranje medija. Potreban je jači odgovor cjelokupnog sistema da medijska pismenost bude zastupljena u svakodnevnom životu“ – zaključila je Nikolić.

Koordinatorka za komunikacije UNICEF-a, Jelena Perović smatra da digitalno doba donosi nove šanse za razvoj djece ali isto tako i prijetnje.

„Djeca moraju naučiti kako da koriste medije. I kako kaže kampanja UNICEF-a medijska pismenost je za svako dijete“ – naglasila je predstavnica UNICEF-a.

Predstavnica NVO Forum MNE, Jelena Fuštić smatra da živimo u vremenu kada je najlakše doći do informacije ali je najteže doći do prave i tačne informacije.

„Treba raditi na osnaživanju mladih da pronađu prave i tačne informacije i na osnovu njih kritički razmišljaju i donose odluke“ – rekla je ona.

I programska asistentkinja ADP ZID Milena Šćepanović smatra da su mladi izuzetno važan akter u informisanju.

„Mladima treba pružiti prave i istinite informacije. Uloga medija je velika i utiče izuzetno na mlade“ – kazale je Šćepanović.

Srđan Perić iz organizacije KOD naglasio je da građani treba da stvore sopstvene kanale komunikacije.

„Samo ona zajednica koja baštini znanje može biti funkcionalna. Instucionalizovana informacija služi samo stavljanju lisica građanima“ – smatra predstavnik KOD-a.

Organizatori planiraju da poruke sa događaja budu pretočene u smjernice za dalje djelovanje Crne Gore na planu medijske pismenosti, kao i da se naša država nađe na mapi zemalja koje obilježavaju Svjetsku nedjelju medijske pismenosti i informisanja.