35mm Admin – Страна 3

CRNO ZLATO: Crnogorsku naftu traži firma optužena za korupciju u tri zemlje

20. October 2019.

Italijanska kompanija „Eni“, koja je dio konzorcijuma koji je 2016. godine od Vlade Crne Gore dobio koncesiju za istraživanje nafte i gasa u crnogorskom podmorju, godinama je pominjana u korupcionaškim aferama u čak tri zemlje – Nigeriji, Kongu i Alžiru.

To su podaci do kojih su došli mladi novinari/studenti FPN-a u okviru projekta „DO – Investigative journalism, DISCOVER – Media literacy” koji je dijelom finansirala Ambasada SAD u Podgorici a sprovele su ga NVO 35mm, LUPA, Fakultet političkih nauka i Sindikat medija. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su izneseni u ovom tekstu su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt departmenta/Vlade SAD.

Zbog korupcionaškog slučaja u Nigeriji kompaniji “Eni” se sudi i u italijanskom Milanu. U novembru prošle godine BBC je prenio da sud u Milanu razmatra optužbe za korupciju protiv kompanija Eni i Shell u kontroverznom naftnom ugovoru koji je vodio ka tome da Nigerija izgubi čak šest milijardi dolara. Ove kompanije su optužene da su znale da će novac koji su platili Nigeriji biti korišćen kao mito. Cio posao je obavljen preko sada bivšeg nigerijskog ministra za naftu Dana Etetea, kojeg je sud u Francuskoj proglasio krivim za pranje novca. Istragom je utvrđeno da je koristio ilegalne fondove da kupi gliser i zamak u toj zemlji, a istražitelji su tvrdili i da posjeduje toliku količinu novčanica od 100 dolara, da kad se izvagaju teže pet tona.

Prema navodima BBC-ja, kompanije Eni i Shell su željele da obezbijede prava na razvoj naftnog bloka OPL 245 u Nigeriji zbog njegove procijenjene vrijednosti od devet milijardi barela nafte. Milanski sud je ispitivao način na koji je bivši ministar Etete dodijelio vlasništvo nad OPL 245 kompaniji Malabu, koju je tajno kontrolisao. Etete je još 1998. godine dodijelio naftno polje kompaniji koja se zvala Malabu Oil and Gas koju je, kako se kasnije pokazalo, on kontrolisao. Kada su prava na polje konačno prodata 2011. godine kompaniji Eni i Sell sve uplate su išle kroz budžet Nigerije, međutim 1.1 milijarda dolara je tada bila uplaćena na račun Malabua, veliki dio putem banaka u Londonu.

Upravo kompanije Shell i Eni su optužene da su znale da će se jedna milijarda dolara, koju su platili, koristiti kao mito. Obje kompanije su negirale krivicu. Rojters je ranije prenio i da su zvaničnici italijanske kompanije Eni bili pod istragom milanskih tužilaca i zbog navodne korupcije u Kongu. Tužioci su zahtjevali da im se predaju dokumenta poslova u Kongu u periodu od 2009. do 2014. godine. Pod istragom je i sporazum koji su potpisali predstavnici firme, koja pripada kompaniji Eni u Kongu sa ministrom ugljovodonika te zemlje između 2013. i 2015 godine, koji se odnosi na dozvolu za eksploataciju i proizvodnju nafte i izbor partnera u toj afričkoj zemlji. Izvori navode da tužioci istražuju da li taj sporazum krije mito namjenjen javim funkcionerima Konga.

“Eni nema ništa sa navodnim optužbama za krivična djela koja se tiču operacija koje su objekat istrage”, saopštili su ranije za Rojters iz kompanije Eni.

I švedski medij “The local” u septembru prošle godine bavio se kontroverznim poslovawem naftne kompanije iz Italije. Objavio je tada da je sud u Italiji, nakon nekoliko godina suđenja, oslobodio kompaniju “Eni” i njenog bivšeg izvršnog direktora Paola Skaronija za davanje mita u Alžiru.

Osuđeni u Alžiru

Sa druge strane sud u Alžiru je još 2016. godine zbog tog slučaja osudio osam osoba na period do šest godina zatvora. Italijanski sud, prema švedskom mediju, obrazložio je svoju odluku navodima da Skeroni ne može da bude kriv za rad te kompanije u Alžiru, preko poslovnice Saipem.

Firma “Eni”, Scaroni i poslovnica Saipem su tri godine čekali presudu u Italiji zbog isplate mita od 197 miliona eura za alžirske zvaničnike između 2007. i 2010. godine, kako bi u toj zemlji osvojili ugovore, koji su im omogućili vlasništvo nad više od sedam naftnih polja u Alžiru. Zaključeno je da je plaćanje mita pomoglo poslovnici Saipem da osvoji ugovore vrednosti od osam milijardi eura.

Sud je zbog tog slučaja odredio presudom isplatu novčane kazne od 400.000 eura, kao i zatvor od četri godine i devet mjeseci za bivšeg šefa poslovnice Pietra Talija. Sud je takođe naredio i da se od poslovnice Saipem zaplijeni 197 miliona eura.

Italijanski tužilac Isidoro Palma je u januaru 2018. godine tražio da kompanija“Eni” i Saipem budu kažnjeni sa 900.000 eura, a Scaroni i Tali na šest godina i četiri mjeseca zatvora. Taj zahtjev sud nije uvažio. Sa druge strane, objašnjeno je da Scaroni ne može biti odgovoran za postupke vezane za poslovnicu Saipem.

Tužioci su rekli da je mito plaćen zvaničnicima u alžirskoj državnoj energetskoj kompaniji “Sonatrach”, gdje je nekoliko top rukovodilaca, uključujući predsjednika, podnijelo ostavke zbog skandala. Mito je, navodno, omogućio kompaniji “Eni” da stekne prava na eksploataciju gasa na polju Menzel preko bivšeg alžirskog ministra energetike Chakiba Khelila, koji je 2009. godine posjetio i Crnu Goru gdje je razgovarao sa tadašnjim crnogorskim ministrom ekonomije Brankom Vujovićem.

Bivši šef “Saipema” u Alžiru – Pietro Varone, takođe je osuđen na četiri godine i devet mjeseci zatvora, dok je bivši glavni finansijski direktor te poslovnice Alessandro Bernini kažnjen četiri godine i mjesec dana zatvora. Trojica alžirskih osumnjičenih, kojima je suđeno u odsustvu, osuđeni su na kazne u trajanju do pet godina i pet mjeseci.

Dio novca, koji je navodno opran iz tog slučaja – a koji je bio povezan sa bivšim ministrom energetike Alžira, otkriven je u istraživanju Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara 2016. godine, nakon objave 11,5 miliona dokumenata na osnovu dosijea procurelih iz kontroverzne panamske advokatske firme “Mosak Fonseka”. Radi se o aferi u kojoj je opisano ofšor poslovanje svjetske elite, među kojima su mnogi biznismeni, politički lideri i istaknute ličnosti.

Posao u Crnoj Gori

Dok je u Alžiru otkrivena korupcija uveliko potresala kompaniju “Eni”, u Crnoj Gori je sa druge strane sklapan važan posao. Vlada i italijansko-ruski konzorcijum “Eni – Novatek” potpisali su u septembru 2016. godine ugovor o dodjeli koncesije za istraživanje nafte i gasa u crnogorskom podmorju.

Brojevi pokazuju reon u kojem naftu traže kompanije Eni i Novatek

Tadašnji premijer Milo Đukanović je kazao da je potpisivanje ugovora veliki događaj za Crnu Goru “jer je to još jedna šansa da se valorizuju resursi koje država ima”. Koncesija se odnosi na istraživanje četiri bloka u Opštini Ulcinj. Ugovor o koncesiji je u ime Vlade tada potpisao ministar ekonomije Vladimir Kavarić, a u ime kompanije Eni – Karlo Vito Ruso i u ime kompanije Novatek – Andrei Popov.

Te kompanije otvorile su svoja predstavništva u Crnoj Gori. Prema podacima Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS), firma “Novatek Montenegro B.V.” registrovana je 6. oktobra 2016. godine. Među licima koja zastupaju to privredno društvo u Crnoj Gori su – Vladimir Radonjić i Aleksandar Sementsov.

Sa druge strane, kompanija “Eni” svoje predstavništvo u Crnoj Gori je registrovala u martu 2016. godine – “Eni Montenegro B.V.”. Kao lica koja sada zastupaju tu kompaniju upisani su Luka Popović i Frančesko Italiano.

Tri konzorcijuma, jedan pobjednik

Na javni poziv za dodjelu ugovora o koncesiji za proizvodnju ugljovodonika prijavili su se, osim kompanija Eni i Novatek, još dva konzorcijuma. Radi se o grčko-engleskom: Energean Oil i Mediterranean limited i američko-austrijskom: Marathon Oil i OMV.

Koncesija je data na 30 godina, a Skupština je prije zaključivanja javnog poziva za istraživanje i eksplotaciju nafte i gasa usvojila Zakon o porezu na ugljovodonike, koji iznosi 54 odsto. Od tog prihoda 20 odsto je planirano da ide u državni budžet, a 80 odsto u poseban Fond za ugljovodonike. Ukoliko budu pronađeni nafta i gas, Eni i Novatek će Crnoj Gori biti obavezni da isplaćuju od 62 do 68 posto ukupnog profita od eksploatacije. Uredbom o načinu obračuna i plaćanja naknade za proizvodnju nafte i gasa precizirana je progresivna stopa naknade za proizvodnju od 5 do 12 odsto za naftu, što znači da će koncesionari što više proizvedu morati i više novca da izdvoje za naknadu državi Crnoj Gori.

Studenti/mladi novinari mjesecima su pokušavali da dobiju odgovore iz Ministarstva ekonomije o detaljima ugovora potpisanog sa konzorcijumom Eni – Novatek, međutim nakon obećanja da će odgovori biti proslijeđeni to nisu učinili. Tako je ostalo nejasno da li su nadležni provjeravali ranije poslovanje kompanije ENI I da li su znali da je taj ponuđač povezivan sa koruptivnim radnjama u nekoliko zemalja. Odgovor nije stigao ni na pitanja proslijeđena na mejl Valentine Jovović, predstavnice kompanije “Eni”, koja su poslata još 22. aprila.

Platili koncesionu naknadu

Iz Uprave za ugljovodonike su u izvještaju o radu iz 2018. godine naveli da su za potrebe obračuna naknade za površinu izvršili redovno usklađivanje sa rastom indeksa potrošačkih cijena iznosa naknade za površinu, tako da ona po jednom kilometru kvadratnom (km²⁾ za 2019. godinu iznosi 310,87 eura.

Na osnovu usklađenog iznosa, Uprava za ugljovodonike je tokom 2018. godine izvršila obračun naknade za površinu za 2019. godinu i to za koncesionare Eni i Novatek od po 190.874 eura. Svi koncesionari su izvršili uplatu naknade za površinu za 2019. godinu. Do kraja 2018. godine u ukupnom iznosu od 486.822 eura. Obračun koncesione naknade za površinu za 2018.godinu iznosio je za koncesionare Eni i Novatek 186.404 eura.

Autori: Aleksandra Kovačević, Marija Radović i Anđela Minić

Tekst je objavljen u dnevnom listu DAN i na sajtu lupa.co.me

Premijera filma Duga od tame

9. October 2019.

35mm Admin 0 Komentara

NVO „35mm“ upućuje javni poziv za prezentaciju filma Duga od tame, koja će se održati u hotelu Aurel na Starom Aerodromu u Podgorici, u četvrtak 10.10.2019. godine sa početkom u 10h. Pomenuti film prvi je dokumentarno igrani film o napadima na LGBTIQ zajednicu u Crnoj Gori a nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava a sprovodi NVO „35mm“.

Film je baziran na istinitim životnim pričama obrađenim u publikaciji publikacije „Nasilje nad LGBTIQ osobama i rodno zasnovano nasilje u Crnoj Gori – primjeri iz prakse“ koji potpisuju: Bojana Jokić, Maja Raičević i John M. Barac. Dramatizacijom opisanih priča želimo da ukažemo javnosti na prepreke, probleme, kritične situacije, odnos institucija i ostalih prema LGBTIQ populaciji. Želja nam je bila da prikažemo nade i snove pomenute zajednice, te razne zamke u koje upadaju zbog različitosti.

Nakon javne prezentacije, sa panelistima i panelistkinjama ćemo razgovarati o napadima na LGBTIQ zajednicu, od slučajeva diskriminacije do govora mržnje. Svoje znanje i iskustvo sa prisutnima će podijeliti: Blanka Radošević Marović – generalna direktorica Direktorata za unapređenje i zaštitu ljudskih prava Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Ana Kalezić – državna tužiteljka u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i Bojana Jokić – predsjednica NVO LGBT Forum Progres.

Preporuke i smjernice u cilju prevencije i procesuiranja napada na LGBTIQ zajednicu daće: Milena Krsmanović – savjetnica za zaštitu od diskriminacije Ombudsmana, Tamara Pavićević – načelnica Odsjeka za prevenciju i rad policije u zajednici i John Barac – predsjednik NVO LGBTIQ Socijalni centar.

Pozivamo sve zainteresovane da prisustvuju pomenutom događaju i daju svoj doprinos jer će nakon ove aktivnosti biti urađena Publikacija sa zaključcima i preporukama u cilju smanjenja diskriminacije i govora mržnje prema LGBTIQ osobama u Crnoj Gori.

Za više informacija kontaktirate Kristinu Ćetković – programsku direktoricu NVO „35mm“ putem mejla kristina35mm@gmail.com ili telefona +38267788118.

Očekujemo vas na premijeri!

Trejler za film možete pogledati na linku.

Ekipa uvijek spremna za dijalog – u posjeti SOGI centru

21. September 2019.

35mm Admin 0 Komentara

Koordinatorka SOGI centra u Podgorici, koji finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, Milica Špajak, govorila je o važnosti bezbjednog mjesta za LGBTIQ osobe u kojem se osjećaju sigurno i prihvaćeno i koji se nalazi na novoj lokaciji.

Kordinatorka ste SOGI centra u Podgorici koji se nalazi na novoj lokaciji. Da li ste u dosadašnjem radu imali neprijatnosti u novom naselju?

Od zvaničnog otvaranja SOGI centra u martu, nijesmo imali napada na sami prostor niti na članove/ice zajednice koja svakodnevno posjećuje naše prostorije i aktivno učestvuje u sadržaju i programu. Možemo reći da smo i više nego zadovoljni kako je prva polovina godine protekla kada je bezbjednost i sigurnost u pitanju, a nadamo se da ni u budućnosti nećemo imati probleme ove vrste.

S obzirom da ste smješteni u maloj zajednici u Podgorici kako je okruženje prihvatilo otvaranje i rad SOGI-ja?

Imajući u vidu da je Centar lociran u samom srcu Stare Varoši u Podgorici, očekivali smo neprijatnosti od strane okruženja. U početku, odnosno prvim nedeljama rada nailazili smo na nerazumijevanje najbližih komšija kojima se ideja centra za LGBTIQ zajednicu na ovoj lokaciji i nije baš dopadala. Međutim, zdravom i konstruktivnom komunikacijom, trenutno se svi, kako aktivisti, tako i zajednica, osjećaju bezbjedno, prihvaćeno i dobrodošlo na ovoj adresi.

sogi2

Prethodni centar je više puta bio kamenovan i pod stalnom policijskom zaštitom. To danas nije slučaj. Šta vidite kao razlog promjene?

Prije svega, prethodni SOGI centar funkcionisao je u periodu od 2013. do 2016. go dine, kao prvo LGBTIQ orijentisano mjesto u Crnoj Gori. Možemo reći da se naporima, prije svega civilnog sektora, situacija kroz ovih par godina dosta poboljšala za samu LGBTIQ zajednicu, pa je trenutno stanje društvene svijesti na mnogo boljem nivou, a sam stepen homofobije, iako još uvijek nedovoljno, umanjen u odnosu na godine iza nas.

Ipak, odlična saradnja sa Upravom policije omogućava nam da na većim tematskim okupljanjima zajednice imamo policijsku zaštitu i dodatno se osjećamo bezbjedno.

Da li postoje procedure kada su u pitanju napadi na LGBTIQ osobe u Centru?

Što se tiče samog Centra, rad i funkcionisanje istog definisan je Kućnim redom, koji je javno dostupan svima koji su korisnici, a kojim se eksplicitno zabranjuje svaki oblik nasilja, diskriminacije, govora mržnje, netolerancije ili netrpeljivosti unutar prostorija Centra – bilo to usmjereno između unutar zajednice ili drugih pojedinaca.

Koordinatorka zadržava pravo zabrane boravka i/ili dolaska svim licima za koja procijeni da su prekršili Kućni red i/ili da nanose štetu kako drugim članovima, tako i ugledu samog Centra.

Članovima zajednice, uvijek je na raspolaganju koordinatorka Centra – dok borave u istom, a onima koji dolaze po pomoć maksimalno se izlazi u susret kako razgovorom, tako i daljim postupkom djelovanja ukoliko je to potrebno. Osim koordinatorke, većinu vremena su dostupni i volonteri i volonterke koji aktivno učestvuju u funkcionisanju Centra, bez kojih mjesto ne bi imalo značaj koji trenutno ima.

Kako ocjenjujete posjećenost aktivnosti i programa? Postoje li prepreke u zajednici?

Često nam dolaze članovi/ce koji još uvijek nisu autovani i prepoznati od strane drugih. Jednostavno ne žele da budu dio zajednice ali im je potreban prostor u kome će se osjećati sigurno. Zato se na listama i potpisuju inicijalima. Ovo je posebno vidljivo kod djevojaka i žena ali i razumljivo. Žene nemaju „vjetar u leđa“ kao ni prepoznatljive žene koje vode pokret. S toga treba raditi na vidljivosti. Mi često organizujemo okupljanja ili tematske radionice koje posjećuju uglavnom mladi od 16 do 25 godina.

S obzirom da dolazite sa Sjevera Crne Gore i da LGBTIQ prostori postoje jedino u Podgorici kakav je Vaš stav o tome? Koliko ovakvi prostori nedostaju širom Crne Gore?

Iako smo dosta napredovali od 2010. godine kada je LGBTIQ pokret i započeo u Crnoj Gori i stopa prihvatanja LGBTIQ osoba donekle porasla, realno stanje stvari je daleko od prihvatajućeg i sigurnog za samu zajednicu. Posebno ako govorimo o sjevernoj regiji, gdje je ova tema i dalje nedovoljno zastupljena, a stanovnici sjevernih opština posjeduju malo znanja o LGBTIQ osobama, van onoga što biva medijski prezentovano.

sogi4

Kako i sama dolazim sa Sjevera, voljela bih jednoga dana vidjeti LGBTIQ friendly prostor i u svom gradu, međutim, smatram da je još uvijek rano govoriti o tome.

Po mom mišljenju, kako bi prostor za zajednicu uspješno funkcionisao na Sjeveru države ili u bilo kojem gradu van Podgorice, neophodno je što bolje upoznati lokalno stanovništvo sa LGBTIQ tematikom – kroz treninge, obuke, kampanje, itd. Ujedno ohrabriti članove zajednice iz manjih opština da slobodno žive svoje živote bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Kada postignemo imalo razumijevanja i/ili prihvatanja za LGBTIQ zajednicu na Sjeveru – biće vrijeme i za postojanje ove vrste prostora van Glavnog grada.

Zašto LGBTIQ zajednica treba da posjećuje SOGI?

SOGI centar jeste mjesto gdje LGBTIQ zajednica može doći, okupiti se, zabaviti i osjećati se bezbjedno, dalje od neprihvatanja i stigme koja je i dalje dio našeg društva.

Svim korisnicima/cama dostupan je širok spektar mogućnosti i bogat sadržaj kojim se zadovoljavaju potrebe same zajednice u Crnoj Gori. Od psihosocijalne podrške, do raznih radionica, edukacija, obuka, predavanja i druženja. Svi članovi zajednice mogu pronaći nešto što je u sklopu njihovog interesovanja ili prosto posjetiti Centar i dobiti besplatno osvježenje i čaj/kafu uz mogućnost upoznavanja prisutnih.

Iskustvo je pokazalo da ovaj prostor doprinosi razvoju nivoa samopouzdanja kod mladih LGBTIQ osoba, a značajno poboljšava psihološko, emocionalno i sveukupno zdravlje.

U SOGI-ju vas čeka vesela i nasmijana ekipa, uvijek spremna za druženje i dijalog.

Dobrodošli/e! 🙂

Kristina Ćetković

Tekst je nastao u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Standard.

Ljubavlju svoje porodice protiv brutalnosti okoline

4. September 2019.

35mm Admin 0 Komentara

Na razgovor je došao vidno zadovoljan i odmoran. Upravo se vratio iz Mojkovca gdje je pomagao svojima da se pripreme za zimu. Kroz razgovor je objasnio da voli da boravi kod svojih, ne samo zbog čistog zraka na sjeveru, već i porodične atmosfere koja mu prija i uvijek ga osnaži i pripremi za nedaće. Podršku porodice nije imao odmah nakon autovanja, već nakon procesa i osnaživanja, što je trajalo tri godine. Nakon tog perioda stekao je puno razumijevanje, shvatanje i podršku svojih. Danas je prihvaćen. S druge strane, vršnjaci i okolina nisu bili otvoreni da ga prihvate već brutalni.

„Ne osjećam da mi je bezbjednost ugrožena. Vjerujem da je sve do stava, upornosti i edukacije“ – objašnjava Nikola Ilić, trans muškarac, položaj jednog pripadnika LGBTIQ zajednice u Podgorici.

Tvrdi da je u njegovom slučaju bilo komplikovano „traženje svog identiteta“, ali da nakon spoznaje sebe i istinskog ja, nije bilo prepreka već se hrabro autovao drugima. Bio je siguran da život želi da nastavi kao muškarac i čekao je pogodan momenat da to saopšti porodici i okolini. To je bilo na prelasku iz osnovne u srednju školu. Tada je promijenio i sredinu, iz Mojkovca se preselio u Podgoricu.

„Rekao bih da od treće godine osjećam da sam dječak. Drugi su to opisivali kao muškobanjasto ponašanje. Znam da sam oduvijek želio da budem nečiji momak, otac, deda. To je bio moj osjećaj“ – nastavlja svoju priču.

Dodaje da je tada svoj pol posmatrao kao problem, svoje ponašanje kao neprilagođeno. Sada zna da je u pitanju bio nedostatak obrazovanja o različitim seksualnim identitetima, polu i rodu. Danas je Nikola ponosni trans muškarac.

„Ponosan sam na svoju transrodnost jer sam kao trans muškarac morao mnogo toga u životu da podnesem i prođem razne faze kako bih bio ono što sam oduvijek osjećao da jesam“ – objašnjava razliku između trans i cis muškarca.

Dodaje da su cis muškarci rođenjem dobili „odlike“ muškog pola dok je on morao da se u početku krije, vezuje zavojima, bandažira i na kraju podvrgne gornoj operaciji kako bi tijelo prilagodio polu za koji osjeća da mu pripada.

Za proces tranzicije je prvo saopštio tetki, a kasnije cijeloj porodici, uključujući i babu i dedu koji su ga podigli.

„Stariji ljudi možda i jesu patrijarhalni ali i dalje mogu da razumiju. Znam da postoji prostor da ljubav uz prave informacije uspije da dopre do njih. Moj pradeda nikada nije pogriješio u komunikaciji kada sam tražio da mi se obraćaju u muškom rodu. Skoro su moju babu pitali šta joj radi unuka i gdje je, a ona im je odbrusila da sigurno misle na njenog unuka“ – s ponosom ističe ljubav i podršku koju sada ima od svojih najbližih.

Iako u krugu porodice voljen i poštovan, osjetio je diskriminaciju i višestruku marginalizaciju od strane drugih s obzirom da je dijete bez oca, dolazi sa Sjevera, te da su ga podigli roditelji njegove majke.

Zbog lošeg životnog iskustva i želje da pomogne drugima da ne proživljavaju isto što i on, sa 19. godina već je aktivista u borbi za ljudska prava. Želja mu je da inspiriše druge i osnaži ih da budu ponosni na ono što jesu. Bio je žrtva brutalnog nasilja vršnjaka i obrazovnog sistema s obzirom da se sa 14-15 godina autovao i tražio da mu se obraćaju u muškom rodu.

„Nastavnici u školi ali i u domu nisu željeli da mi se obraćaju kao Nikoli. Tvrdili su da tako nešto ne postoji. Da izmišljam“ – prisjeća se bolnih uspomena iz perioda odrastanja.

S obzirom da u školi nije dobijao poštovanje i priznanje za svoju transrodnost, često je bježao iz škole, imao mnogo izostanaka… Nisu samo izostanci pratili njegov proces tranzicije. Zbog brutalnosti okoline često je imao suicidalne misli, osjećao anksioznost i depresiju. U jednom trenutku u domu za učenike pretrpio je brutalni napad u prostorijama učeničkog doma.

„Psovali su me, kinjili, maltretirali, udarali. I tako nekoliko sati. Tek nakon poziva moje majke nasilnici su privedeni i protiv njih je pokrenut sudski postupak. Nisu me ni pozvali na suđenje a oni su na kraju kažnjeni sa opomenom. Od tada sam izgubio vjeru u pravosuđe“ – nastavlja svoju priču Nikola.

Nasilnici su se izvukli sa opomenom a on sa traumom koja ga je pratila godinama. Doživljavao bi stres svaki put kada bi neko u njegovoj blizini vikao. Da bi se izborio sa iskustvom nasilja morao je redovno da posjećuje psihologa.

Nastavio je da živi u domu za učenike u ženskom dijelu jer mu ustanova nije dozvoljavala da pređe u dio namijenjen za muškarce. Imao je razumijevanje cimerki i drugarica. Maltretiranje u školi više nije mogao da trpi pa je 4. razred završio vanredno. Vrijeme provedeno van časova iskoristio je za rad na sebi, zdravlju i samopouzdanju.

Postojala je u školi jedna svijetla tačka. Nastavnica Engleskog jezika dala mu je kontakt Jovana Ulićevića, učenika kome je predavala a koji je tada bio jedini javno autovan trans muškarac u Crnoj Gori.

„Od razgovora sa Jovanom moj život se promijenio. Dugo sam se razmišljao da li da ga pozovem ali sam na kraju skupio hrabrost i to učinio. Sjećam se da smo razgovarali satima na prvom sastanku. Objasnio mi je servise organizacija Spektra, Kvir i Juventas za osobe poput mene, kao i da godinama rade na okupljanju, osnaživanju i edukovanju zajednice i naših prijatelja i porodica. Stali su u moju zaštitu. Od tada počinje moje osnaživanje“ – kaže Nikola koji je danas jedan od koordinatora Asocijacije Spektra.

Jedan od servisa pomenutih organizacija je podrška roditeljima koji imaju djecu iz LGBTIQ zajednice. Nikola dodaje da je veoma važno pomoći roditeljima u trenucima kada misle da gube dijete i dobijaju novo, kada svoje dijete posmatraju kao dvije osobe iako je u pitanju jedna.

„Ljudi iz organizacija su, kada sam odlučio da se prilagodim onome što više jesam, razgovarali sa mojom majkom i pomogli joj da dođe do pravih informacija i samim tim da me bolje razumije. Njen spokoj donio je i meni mir. Ne samo trans osobe već i njihove porodice osjećaju veliki pritisak. Treba da se nose sa sramotom koja im je nametnuta a to nije lako“ – objašnjava mladić.

Sačuvao je odnos sa svojima. Dio je porodice kao što je to bio dok nije prilagodio pol. Kada bi išao u Mojkovac kod svojih bi nosio izvještaje od psihologa, tekstove koje je pisao o transrodnosti, publikacije i čitao im… Na taj način nije samo njih obrazovao već i osnaživao sebe.

„Kada god te neko spomene i kaže da si unuka mi ga ispravimo. Mi te uvijek branimo“ – rekla mu je baba dok je bio kod njih tokom odmora.

Nikola je trenutno u vezi sa trans ženom. Objašnjava da je tek sa njom prigrlio svoju transrodnost jer ga doživljava kao osobu. Dodaje da su ga prije nje, djevojke tretirale kao cis muškarca i da je to uticalo na njegovu disforiju.

„Pokušavao sam da se uklopim u cis normativ, to jeste da budem muškarac koji pripada muškom polu rođenjem. Fizički kontakt sa djevojkama mi nije prijao jer sam se trudio da budem nešto što nisam kako bih bio ono što one žele. Sa Hanom je drugačije i moja transrodnost nije veća od mene“ – govori o svojoj vezi.

Ne želi više da se uklapa u cis normativni i binarni sistem koji muškarcima i ženama nameću uloge u odnosu na pol i rod. Shvata osobe koje ne žele da prihvate svoje seksualne i rodne identitete i ne osuđuje ih.

„Smatram da društvo osuđuje različitosti pa je razumljivo da mnogi žele biti dio većine. Ja ne želim da budem dio mase. Moja različitost mi je pomogla da prihvatim i zavolim sebe ovakvog kakav jesam. Ljudima koji žive po principima patrijarhalnog sistema je teško da shvate zašto neko želi da prilagodi pol, posebno ako se radi o prelasku iz pozicije moći – muškarca u poziciju nemoći – žene. Ljudi nisu fokusirani na sebe, na lični razvoj i doprinos društvu“ – govori Nikola o razlozima svog aktivizma.

Dodaje da je važno da LGBTIQ zajednica bude vidljiva, da se osobe povezuju sa njom kako bi svi zajedno mijenjali svijet na bolje. Zbog toga će 21. septembra biti na Prajdu i poziva druge da pokažu solidarnost, ljubav i podršku.

Za kraj govorio je o željama za budućnost.

„Da bi promijenile oznake za pol u dokumentima trans osobe moraju da prođu kroz potpunu tranziciju. To znači da moramo da pristanemo na sterilizaciju. A ja bih volio jednog dana da u očima svoga djeteta vidim sebe, da ima moje pokrete, da prepoznam nasljeđe moje porodice…“

Kristina Ćetković

Tekst je objavljen u listu Pobjeda nedjeljom 1. septembra 2019.

Pobjeda nedjeljom 15 str.

Važan je stav

18. August 2019.

35mm Admin 0 Komentara

Kako živjeti sa bremenom društveno rodnih uloga

Pažljivo smo izabrali mjesto gdje ćemo razgovarati o njihovim životima i periodima tranzicije. Zbog lošeg iskustva koje su imali nerado govore o prilagođavanju pola kroz koje prolaze. Pavle i Petar nisu dio medicinske i druge statistike, već osobe koje su zbog rodnog nesklada morale da podnesu breme koje društvo stavlja svima onima koji su različiti i drugačiji.

Najbolji drugovi različito vide F64 i život sa šifrom za transseksualnost. Pavle je od ranog djetinjstva sebe smatrao muškarcem i tako se i ponašao. Prilagođavanje pola je došlo kao logičan izbor u životu koji je već živio.

„Sve je do stava. Ja sam znao oduvijek da sam dječak i tražio sam od svih u okruženju da mi se tako i obraćaju. Kada bi neko želio da me povrijedi obraćao mi se kao djevojčici ali ja na to nisam obraćao pažnju. Od kada znam za sebe sam muškarac. Živio sam život kao muškarac i prije tranzicije. Za sebe nikada ne kažem da sam trans muškarac“ – izričit je Pavle.

Jedan je od prvih pacijenata koji se odlučio da gornju operaciju tj. rekonstrukciju dojki izvrši u Crnoj Gori. Kaže da je zahvalan doktoru koji je shvatio njegovu životnu situaciju i pomogao mu da se što prije vrati svakodnevnom životu. Od onih koji su mu pomogli u procesu tranzicije izdvaja i Jelenu Čolaković i Anu Dedivanović iz NVO Juventas. Napominje da ne pripada zajednici i da ne žele da ga povezuju sa njom.

„Često sam u gradu čuo priče o meni i mom životu. Ovo je mala sredina i stvari ne ostaju povjerljive a ja ne želim da budem dio statistike. Želim da živim život i moje je pravo da govorim ili ćutim o svojoj prošlosti“ – priča Pavle pomalo ogorčeno.

Zbog iskustva svog prijatelja, sada Petar koji ulazi u tranziciju, ne želi pomoć organizacija koje se bave LGBTIQ+ pravima, već mu je dovoljna podrška nekoliko trans osoba koje ima u svom okruženju. Nada se da će posle prvobitnog šoka i njegova porodica naći razumijevanja da svoj pol prilagodi rodu u kome se osjeća dobro.

„Prvo sam rekao tetki da želim da prilagodim pol. Bila mi je u početku podrška. Kasnije kada sam to saopštio roditeljima doživio sam šok i osjetio da gubim podršku jer je ona sada na njihovoj strani. Čini mi se da je majka najteže primila vijest o mojoj odluci“ – počinje svoju priču Petar.

Dodaje da mu je porodica mnogo bitna i da se nada da će poslije svega ipak biti uz njega. Radi porodičnih odnosa pristao je na ispunjenje želja prije konačne odluke o prilagođavanju pola. Familija mu je najvažnija u životu i ne želi da ulazi u sukobe iako je svjestan da su njihovi zahtjevi nerealni i da neće promijeniti njegovu odluku. Ipak, zbog ljubavi koju osjeća prema svojima pristao je da zajedno sa ocem pođe kod psihijatra, da sačeka sa hormonskom terapijom i operativnim zahvatima, te posjeti i razgovara sa osobom za koju njegovi tvrde da se kaje zbog prilagođavanja pola.

„Zajedno smo otišli kod psihijatrice koju su preporučili prijatelji mojih roditelja. Kada je saopštila da je rodna disforija u pitanju, otac je počeo da plače. Objasnila mu je da ne treba da plače nego da bude uz mene, dozvoli mi i pomogne da budem srećan. Čini mi se da je razgovor zaista uticao na njega i da je omekšao. S druge strane majka je sve izričitija u stavu da treba da se liječim“ – objašnjava Petar porodičnu situaciju od kada se autovao kao trans muškarac.

Svakodnevno prolazi kroz emotivnu buru s obzirom da njegovi roditelji ne mogu da se pomire sa činjenicom da on želi da prilagodi svoj pol. I dalje ga oslovljavaju ženskim imenom i obraćaju mu se u ženskom rodu iako on sam koristi muški rod. Najteže mu padaju majčine suze ali istrajan je u svojoj odluci.

„Naveče se majka uvuče u moju sobu i dok misli da spavam poljubi me u glavu. Osjetim njene suze na licu. Žao mi je što prolazi kroz sve ovo i zbog toga pristajem na njihove zahtjeve. Nadam se da će vidjeti koliko i ja patim zbog njihovog nerazumijevanja i da će na kraju prihvatiti. Ne želim ni da pomislim da živim odvojen od svoje porodice ali ni kao žena“ – nastavlja razgovor.

Njegov prijatelj Pavle nije imao podršku porodice te je morao snagu da nađe u sebi ali i prijateljima kojima je bio okružen. Zato je sada veliki oslonac Petru. Zajedno prave planove za budućnost i tranziciju koja predstoji Petru.

Prisjećajući se perioda tranzicije Pavle kroz šalu kaže da mu je najlakše bilo nabaviti pristanak i mišljenje staratelja o postojanju rodne disforije jer se „oduvijek ponašao kao muškarac“. Ipak, nije sve išlo bez problema. Transfobiju, to jeste predrasude i diskriminaciju prema onima koji prekoračuju ili narušavaju rodne uloge, osjetio je u životu više puta. Često je bio prinuđen da radi na crno. Morao je da bira slabije plaćene poslove i zaposlenje bez osiguranja zbog lošeg iskustva koje je svaki put doživljavao kada je morao da priloži identifikaciju u kojoj je još uvijek stajalo žensko ime i rod.

„Kada bi mi tražili radnu knjižicu odugovlačio bih i nalazio razne izgovore. Mijenjao sam poslove jer nisam želio da proživljavam iznova neprijatne situacije. Neki poslodavci su iskorišćavali moju poziciju pa se dešavalo da ne budem isplaćen“ – objašnjava Pavle nedaće sa kojima se suočavao.

Nikada nije, kako kaže, dozvoljavao na sebe i rijetko je bio ugrožen zbog toga što je muškarac sa ličnom kartom žene. Međutim, našao se u bio u situaciji zbog koje je podnio prijavu policiji.

„Grupa momaka u dijelu grada u kome sam radio je saznala da sam se rodio kao djevojčica. Jednu veče su me sačekali nakon posla i dobacivali mi i vrijeđali me. Željeli su da znaju šta sam. Otišao sam u policiju i prijavio ih“ – sjeća se nerado incidenta.

Kao i mnogi i on je prijavu kasnije povukao. Kaže da je dugo razmišljao i odlučio da zaboravi na taj događaj i tu grupu momaka. Izabrao je da ne produbljuje sukob već da nastavi sa svojim životom. Ali dodaje da je to njegov životni stav i da je naučio da se nosi sa problemima na svoj način.

Ono što mu i dalje teško pada jeste hormonska terapija koju će morati da prima do kraja života. Jedna od nuspojava uzimanja testosterona jeste agresivnost. Tada kaže ne prepoznaje samog sebe i najviše mu prija da se skloni od drugih. Naučio je da se nosi s tim i upozori osobe oko sebe na svoje ponašanje i zamoli ih da mu daju prostora i vremena. Na uklanjanje jajnika i ostale hirurške intervencije još uvijek nije spreman jer razmišlja o budućnosti i riziku od gubitka koštane mase.

Petru tek predstoji tranzicija. Prisjeća se odrastanja i otkrivanja seksualnog i rodnog identiteta. Naviru mu sjećanja i reakcije poroedice na njegov odabir garderobe, stila oblačenja, frizure, simpatija…

„Odlučio sam da dugu kosu otkinem i ošišam se na kratko. I tada je majka doživjela šok. U jednom periodu su rekli da im ne smeta ako sam lezbejka. Ali ja nikada sebe nisam vidio kao lezbejku. Nikada nisam mogao za sebe da kažem da sam to. Ja sam muškarac i želim da izlazim sa ženama“ – nastavlja priču Petar dok ga njegova djevojka grli.

Kažu da kriju da su u vezi s obzirom da njegovi smatraju da je ona takođe „kriva“ za njegovu odluku i želju da prilagodi pol. Dodaje da je svjestan da i njoj predstoji razgovor sa roditeljima da je u vezi sa trans muškarcem. Kažu da su srećni što imaju razumijevanja jedno za drugo kada je njihova okolina nespremna da ih razumije.

„Radim zajedno sa ocem. Uvijek kada je on tu njegove kolege govore kako sam dobar čovjek i kako može biti ponosan na mene. Ali on to ne čuje. Njega interesuje šta će drugi reći kada prilagodim pol“ – završava Petar priču.

Kristina Ćetković

Dio teksta je objavljen u dnevnim novinama DAN i online izdanju.