To što je platio zemljište, sačinio kupoprodajni ugovor, upisao se kao vlasnik i pribavio posjedovni list, Cetinjaninu Iliji Đuroviću nije bilo garancija i da svojom zemljom može slobodno da raspolaže. Ubrzo nakon kupovine, saznao je da se ni jedna od parcela ne vodi na njegovo ime.
Slučaj Cetinjanina Ilije Đurovića jedan je od 34 u Crnoj Gori, koji je preko 20 godina u sudskim fiokama, a kome se epilog ne nazire ni danas. Kada je 1995. godine od svog sugrađanina kupio preko 13.000 metara kvadratnih zemljišta i upisao se kao vlasnik nepokretnosti u katastarskoj opšini Dobrsko selo, naš sagovornik nije ni slutio da će plan o porodičnom biznisu zamijeniti agonijom u sudskim salama.
– Zamisao mi je bila da na tom imanju na Cetinju napravim veliku štalu i veliku klanicu, jer sam na Cetinju, u gradu, imao mesaru i plaćao zakup za prostor. Četvoro djece sam od tih prihoda planirao da školujem i izvedem na put. No, brzo nakon kupovine, na kojem god dijelu imanja sam se pojavio, pojavljivali su se novi vlasnici i tjerali su me sa tog imanja. Tada sam bio prinuđen da se obratim cetinjskom katastru da napravimo premjer, nisu mi izašli u susret. Od 13.600 metara kvadratnih zemljišta koje sam kupio, danas nemam ni jedan jedini metar – kaže Ilija Đurović.
Nakon što je platio zemljište, sačinio kupoprodajni ugovor, upisao se kao vlasnik i pribavio posjedovni list, ovaj Cetinjanin je saznao da se neko grubo poigrao sa njegovim pravom na mirno uživanje imovine, te utvrdio da se nijedna od kupljenih parcela za koje plaća porez ne vodi na njegovo ime. Ilija se tada obratio Upravi za nekretnine u kojoj je, kako tvrdi, umjesto dokumentacije kojom bi potvrdio vlasništvo, dobio uput da pravdu zatraži na sudu.
– Sa Upravom za nekretnine sam imao loše iskustvo, obraćao sam im se više od deset puta, čak su me slali sa Cetinja u Podgoricu, gdje su me uvijek upućivali na sud. Evo koliko je vremena prošlo, ja svoje pravo nijesam uspio da ostvarim. Nadam se da svojoj djeci u amanet neću morati da ostavim ovaj spor koji je zbog banalne stvari – dokazivanja granica međa započet prije četvrt vijeka – kaže Đurović.
Iz Uprave za nekretnine nijesu odgovorili na pitanja da li je bilo nužno da ovaj problem dobije sudski epilog, te kako je moguće da je imovina Ilije Đurovića o kojoj posjeduje kupoprodajni ugovor i posjedovni list završila u tuđe ruke i pored tvrdnje ovog Cetinjanina da istu nije prodao, poklonio, niti dao pod hipoteku. Đurović tvrdi da nije dobio ni hronologiju upisa prava svojine na spornim parcelama, te informaciju na osnovu kojih dokumenata je ista rađena.
Sud je prije dvije godine u jednom dijelu ipak prepoznao prava ovog Cetinjanina, pa je oko hiljadu metara kvadratnih, u međuvremenu uknjiženih na državu, pravosnažnom presudom vraćeno Đuroviću.
– Država je sad napravila povraćaj jednog dijela što se na nju vodio, oko hiljadu kvadrata je u pitanju i za njih sam dobio posjedovni list. Što se ostalog tiče, nije prešlo u moje vlasništvo, nadam se da će se uskoro i to desiti. Ja samo želim da država radi iskreno i pošteno, pa ako to nije moje, samo neka mi daju papir da to nije moje, neka dokažu da nije moje – poručio je Đurović.
Doktor pravnih nauka Aleksandar Kovačević kaže da je Đurovićev predmet čist te da je više fizičkih i pravnih lica uzurpiralo imovinu Đurovića, koju je on kupio od prethodnog vlasnika i zaključio kupoprodajni ugovor.
– Gospodin Đurović posjeduje ovjereni ugovor koji potvrđuje da je isplatio iznos koji je tražen za zemlju, on je platio i porez na promet i dobio rješenje o uknjižbi, znači on ima najurednija dokumenta koja neko može imati o vlasništvu. Njemu je vlasništvo izbrisano i ta njegova velika parcela je njegovim susjedima prepisana, zašto je to Uprva za nekretnine uradila meni ostaje dilema – da li je u pitanju neznanje ili korupcija. Njegov predmet je čist i jasno je da je njegovo pravo povrijeđeno. U jednom dijelu gdje je mogao da dođe do dokumentacije i gdje je ona bila uredna, u vrlo kratkom roku, za svega godinu dana, Đurović je došao do pravde od Osnovnog do Vrhovnog suda, i taj dio zemlje mu je vraćen – zaključio je Kovačević.
Na policama crnogorskih sudova je 34 predmeta koji traju preko 20 godina, što čini 0.08 odsto od ukupnog broja aktivnih predmeta.
Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica početkom godine je izjavila da su se sudovi uspješno uhvatili u koštac sa starim predmetima, te da je cilj da u 2020. godini „očiste sudijske stolove“ od starih predmeta. U tu svrhu su uz pomoć međunarodnih partnera iz projekta „Eurol“ identifikovali prepreke za pravovremeno rješavanje sporova, zbog čega su održali sastanak sa predstavnicima Uprave policije, Uprave za nekretnine, Udruženja sudskih vještaka Crne Gore i Pošte Crne Gore.
– Uprava za nekretnine je ranije vrlo slabo sarađivala sa vještacima, nije im dostavljala dokumenta koja su potrebna i iz tog razloga ovaj predmet toliko dugo traje. Avionski snimak i još par dokumenta koja bi trebalo da budu u posjedu Uprave za nekretnine, jednostavno ih nema i vještak ne može stare parcele da poklopi sa novim, a ta dokumenta se inače moraju čuvati trajno i ne smiju se izgubiti – kaže Kovačević.
Ilija Đurović kaže da je problem u vezi sa povraćajem imovine pokušao da riješi van sudnice, ali nije naišao na dobru volju onih koji su, kako tvrdi, zaposjeli njegovu zemlju.
– Đe sam se god pojavio na mojoj parceli, nijesam bio tamo poželjan, čak su mi i prijetili, ćerali su me, gađali kršima, pa sam i te neprijatnosti pored spora u vezi sa zemljištem takođe morao da riješim putem suda. Svaki sudski postupak košta, ni sam ne mogu izračunati koliko sam do sad dao novca za sudske vještake, za sud, za izlaženje komisije na teren, to je enorman iznos. Ta neizvjesnost tokom ovih 25 godina me uništila, mene i moju familiju. Dobio sam i dijabetes, na insulinu sam zbog stresa, suđenja, moljakanja, traženja pravde – kaže Đurović.
Spora pravda je prema jednoj izreci pola nepravde, a nekada i cijela nepravda. Ako nepoštovanju prava na suđenje u razumnom roku dodate i ćutanje administracije, na dobrom smo putu da građani izgube povjerenje u pravosudni sistem, ali i stabilnost državne uprave. Nakon 25 godina obijanja pragova sudova, Ilija Đurović ipak nije izgubio nadu da će njegov predmet u crvenom omotu, koji opomije da je započet u prošlom vijeku, uskoro dobiti epilog.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta „Podrška EU integraciji u okviru pregovaračkih poglavlja 23 i 24“ koji je podržan od Fonda braće Rokfeler. Stavovi izneseni u ovom tekstu ne moraju odražavati mišljenje donatora koji je podržao projekat.
Milica Đokđurić
Foto: privatna arhiva
